Čitaoče, čitaoče dragi; građanine Crne Gore, žrtvo navika, ego-nagona, lošeg društvenog ukusa, komfora, oportunizma, opet si se upecao. Na trik. Kao i uvijek, kao i svuda, na jeftin trik svojstven (masovnim) medijima, zabetoniranim, armiranim u konzumerističko društvo; u laku kvaku. Opet si bio žrtva svoje provincijalne, ali i potrošačke lakomislenosti; lakom na „građanske“, intelektualne, moralne, kulturne, duhovne bagatele. Baklave.
Povodom jučerašnjeg teksta, za koji sam vrlo izvjesno znao da će biti najčitaniji u poslednjih par tekstova (jer je korišćen najjeftiniji autorski trik, posebno svojstven mainstream poslenicima javne riječi); ali i u kontekstu (već pominjanog u ranijim tekstovima) generalno uočljivog afiniteta lakog pecanja, jeftinog nasijedanja i konzumacije (poželjne) javne riječi, evo današnjeg sažetog utiska.
Naime, poslužio sam se trikom, kao i svi drugi: pomenuo sam jedno od mnogih, trenutno javno rabljenih imena, idola, političara, pisaca, kako god hoćete, i opa – tekst je automatski čitan. Čitalac ne pita ko, šta i kako. Vijesti, Dan, Brano Mandić, Ljilja Raičević. Bilo šta za dnevnu dozu anestetičkog nektara i male naslade.
Da sad ne nabrajamo najčitanije tekstove bloga i izvodimo analogije između čitanosti i bizarnosti pročitanih tekstova, prelazimo direktno na lociranje algoritma koji redukuje našu javnu riječ: Bog, crkva, skandal, seks, „satira“, neukus... jednostavno, brzo i lako štivo, danas se najbolje prodaju. I to nije nikakva novost.
Dakle, samo pomenite neku od „ikona“, slika i prikaza ovog društva i tekst će eksirati mnogi, ismijaće se, možda neki i namrštiti i prhnuti tako, to malo energije u zrak. Onaj online zrak, imaginarni desocijalizovani prostor. Dakle „pop ikone“ možete staviti po automatizmu, na slijepo, u bilo kakav red: Milo Đukanović, Miodrag Lekić, Ljilja Raičević, Raško Konjević, Radmila Vojvodić, Brano Mandić, Goran Danilović, iliti manijakalni dvojac PZP-a, sise Daliborke Pejović... sve jedno je; tekst postaje bestseler. Jedna jeftina riječ, ili jeftino ime i sa njim na tuški put.
Na kraju se stvara takva ustrojenost medijskog tržišta i konstelacija ponude i potražnje, da su pomenuta imena i teme, zapravo, najtraženiji proizvodi; time i najjeftiniji. I to dobro znaju činioci medijskog tržišta, iliti medijske pijace: kruženje jeftinih, pristupačnih, lako svarljivih proizvoda; i naravno, proizvoda u kojima konzumirate sami sebe, slasno i samoljubno – jeftino.
Ono što zabrinjava, pogotovo u kontekstu samo-ponude, je što mnogi pristaju na to; da su dio jeftine lepeze ponude. Ovo stanje stvari čini svakoga zadovoljnim i vitalna cirkulacija na tržištu je zagarantovana. Što će reći, kraja ludilu nema; konzumacija se nastavlja; a u status quo se ne zadire i sve tapka u svoje mjesto u opštoj žabokrečini.
Ipak, na čitaocima je slobodan izbor. Što ono kažu, ljepota je u očima posmatrača. Ne, u očima posmatrača je sam posmatrač. Masturbira na sebe u otvorenoj mogućnosti samorefleksije i produženih momenata voajerizma; ali i zlobe na račun onog trećeg, kojem konspirativno podvaljauju autor i konzument teksta. To je svo djelanje koje građanin danas čini – konzumerski voajerizam.
No comments:
Post a Comment