(ili: O Odiseji šupaka)
Živim život kojega, čini mi se, ostaću gladan. Neki dani ugodni su, kao gozba i izobilje. Tad su mi halapljivom oči, gladne. Ruku na srce, ti dani su rijetki. Proždrljivo strpam u sebe to što mi je pri ruci. Naduje mi se trbuh tako da jedva pod rebra stane ali ujutru splasnem, a s oproštenjem, guzica ostane prazna. Morao sam se zapitati zašto je to tako.
Srećem na ulici , na TV-u i na poslu mnoge ljude koji život proživješe pune guzice, i da budem iskren nije njima loše. Njihovim se šalama ljudi rado smiju, njihove se žene ljute javno i kao da sve im u životu dolazi na vrijeme ili preko reda. Gledam im te pune guzice, šetaju se, gegaju, skijaju, igraju tenisa, meškolje se s guza na guz u sedištima dobrih kola i kožnih fotelja. A moja zadnjica stalno na tvrdom i hladnom?