(Nomadi u ćorsokaku)
Nije bilo davno kada smo ekstatički prionuli na spremanje zimnice; zaliha za pregrmiti ciču-zimu. Simbolično, dana 29. novembra, dana neke tamo Jugoslavije, kažu najvećeg tora na Balkanu. Jutarnji motivi slane koja je opalila ogrezlu zemlju i jutro; tema: klanje prispjelih svinja i goveda. Jednom riječju – umjetnost.
Kratku tišinu po poslednjem ludačkom vrisku, u sajlu pritegnutog svinjčeta izvučenog na zubato jutro, isprati tromo dobošanje tjelesine koja pade bacakajući se u imitaciji juriša. Još koji tren i kratku svečanu i po malo trijumfalnu ćutnju svih psiutnih (što junački oboriše prase od 200 kila) prekidoše zdravice i zvonki tonovi čašica rakije.
„Aj uzdravlje“, promrmlja više glasova od koji jedan izusti par upitnih rečenica koje su navodile na traganje za specijalnim, mesarskim nožem koji će poslužiti za „precizno kasapljenje“ odnosno za finese mesarsko-vajarskog zanata, koje upravo ovaj zanat, tamo daleko na periferiji, i čini umjetnošću.
„A majstore, oli kosti vadit iz rebara?“
„A no što ću, jedino ako gazdarica kaže da joj treba za supu...“
„Ne ne ne treba, samo ti cvrcni to, taman tako...“
„Oće li još ko rakije?“
„Ajde...“
„Evo ovođe, daj mi“, jauknu baba iz kolica sa šoljicom od kafe, na koju pokaza da je napune do vrha prepečenicom.
„Mogu i ja vala“, dodade jednoruki Niko, „a kako masjtor kolje.. je li to francuska obrada? Hahahaha“
„Ne ne njemačka, klao sam dosta po njemačkoj, dok smo bili Ona Jugoslavija... kakve njemci imaju svinje... holanđani su mala đeca... ali ima nešto i mog lično stila. Crnogorski čerek, kada vadim drob, prvo rgnem od gužnjeg crijeva (crijevo pri guzici, iliti debelog crijeva), pa okinem iz... i sve se sruči u kantu... oće li ta kanta, evo drobovaaa, opaaa!“
„Bravo bravo, Anđe, aj s babom da očistiš drobove...“
„Treba li cijedit glavu?“, pita mutirajući glas iza scene dešavanja.
„Hahah treba glavu uvijek cijjedit, par bensedina i koja rakija...“ povika veseli mesar i zagrcnu se u svoj smijeh i podbradak.
„Ne, mislio sam na glavu od šilježeta...“ pomenu maloljetni pomoćnik mesara, koji je veoma suptilno i nenametljivo već priklao dvoje jačih jagnjadi za u zamrzivač. „Da je cijedim ili odma u vodu?“
„Da neće majstor kafu pitajte ga...“ uvali se neko sa šripljivim glavom iz, već ogladnjelog auditorijuma.
„Ne dok koljem ne pijem, hvala gospođo...“, brzo odgovori mesar i sjetno nastavi: „ e kakvih sam muka imao kad mi daju kafu u sred... a nije si ni krme oladilo.. hahah...“
„Hehehe heeheh!“ Još neko dobaci strašan heheh na ovu foru.
„Da li da cijedim glavu ili odma u vodu, alo!?“, ponovi ukipljeni mesarev šegrt, držeći jegnjeću glavu kao zbunjeni Hamlet.
„Ajde grom te ubio, stavljaj u vodu, da bog da!“
Pokojna majka pikira jednu čašu, te sunu slobodnu rakiju da je niko ne vidi i nastavi da nosi komade tek ubijenih životinja.
Finale svega, bukvalno kao horsko pjevanje; svi u glas laskaju, „Ma ovo je umjetnost! Da neko ovako kolje, to je za nevjerovat.“
Klanje kao umjetnost, na dan finalnog projekta južnih slovena – dostizanje države, prestanak nomadstva i obuvanje cipela? Mnogo bensedina, naravno. Što sad znači sledeće: nije lako gosodo. Treba jesti, treba svoju glavu hladiti; ovčju jesti. Račune platiti, ovca biti, dobargrađaninpostati, uvijek spreman da ga prikolju kad ustreba.
Iz koncepta
Postdepresionizam među Južnim Slovenima
No comments:
Post a Comment