Sunday, January 18, 2015

Pecanje i koketiranje


Moto „pecanje stada i koketiranje sa stadom“, je ono čega se svaki masovni medij pridržava;  navika i gest kojem se uredništva i novinari priklanjaju.  Prvo pitanje, koje u Crnoj Gori sebi postavlja svaki „ozbiljan“ medij  je „šta najbolje prolazi?“ i šta je to najmanje bolno i džombasto čime će završiti posao za današnji dan.
Danas u medijima i društvenim mrežama zatišje. Reklo bi se da se ništa drastično ne dešava, Ali, opet, bijeli svijet je velik, možda se i dešava, ali mi nismo obaviješteni, jer mediji smatraju da nije dobro za prođu; da nije dobro za precizno koncipiran javni ukus. 

Ili jednostavno, možda je u svijetu neko dešavanje, ali  ne spada, očigledno, u domen „ingerencija i stručnosti“ jednog crnogorskog ili crnogorskih javnih intelektualaca, aktivista, glasnogovornika, medija. Što će reći da i naša humanost, aktivizam i društvena svijest mora da ima pauzu. Jasnije, dan je jednostavno nezgodan, vikend je, nedjelja je dan za odmor i sav entuzijazam splašnjava krajem sedmice, pogotovo posle potonjih događaja.

Ipak, ima onih zalutalih, (ili možda običnih inatlija) na društvenim mrežama koji se pitaju zašto naši vodeći mediji ne pišu o onim malim temama - problemima običnog građanina – poput cijena prevoza, goriva ili prehrambenih proizvoda, nego samo o nejestivim temama Amfilohiju, Putinu, ljudskim pravima na Novoj Gvineji...; a opet ima i onih koji zalaze u tabu pa primjećuju da su ona ista prava, tzv. univerzalna, danas povrijeđena nekim civilima i djeci u trenutno uzavreloj Donjeckoj oblasti. Primjećuju isti neke dvostruke aršine, te da mediji ne izvještavaju „uživo“; da javne mreže ne bruje o još jednoj svjetskoj nepravdi... 

No, bilo kako bilo, to je dangubljenje za naivne. Mediji sa svojim kolumnistima i novinarima, te oni pravi poznavaoci prilika i pravde u svijetu znaju, ipak(!) šta su prioriteti. Uostalom, zašto bi se predstavici i uredništva medija bavili tako malim temama poput poskupljenja hrane kada njihove plate ne osjećaju te oscilacije. Njihovi džepovi su senzitivni na neke sasvim druge teme i od toga zarađuju: primaju dobre pare za svoje senzacionalizme i koketiranje sa "velikim temama" i apetitom i neukusom društva, pa stoga i ne osjećaju da se cijene spuštaju ili podižu.

Koketiranje medija sa društvenim neukusom, ograničenošću, ljenošću naroda (i sistematičan rad na održavanju istog); sa popularnim temama, koje svi hvataju kao surferi idealan talas za sopstveno uzdizanje. To je ta navala, taj efekat masovnosti i komercijalne orijentacije medija.
Koketnost u kontekstu medija ima dvije dimenzije: 1) Onu intimnu, psihološku, u kojoj postoji  ljudski, individualni afinitet da se svidi; da bude potapšan po ramenu. Da se zadovolji jedan ego (i ko zna kakve još psihičke anomalije iz razvoja ličnosti); 2) Praktična dimenzija: broj posjeta datog teksta; dobra prođa samog medija u javnosti.

Tekstovi tih medija nemaju nikakvu poentu bez da se u datom trenutku, tj aktuelnom - „šeruju“ na društvenim mrežama i tako stihijski pokupe čitanost. Tim tekstovima se uglavnom više ne vraća niko. Njima se odrađuje jednokratna korist, podizanja rejtinga do štancanja novog „udica“ teksta.

A sve to na koncu ima jednu (štetnu) društvenu implikaciju: sve se, naime, vrti u krug, presipa iz šupljeg u prazno; jedni te isti, istrošeni i nadasve dosadni ljudi se vrte po već ustaljenim taborima, trtljaju jedne te iste priče, fraze, nadimaju se od nerada i prodaje magle.

Već sam u jednom tekstu napominjao na tu sklonost medija (mada na isti račun se može staviti i logika dominantng dijela NVO sektora), postavljajući samo retoričko pitanje o tzv „pecanju“ na jeftin mamac; Koliko novinari na isto pitanje uspješno produkuju „još jednu priču“, naslov. Koliko mediji na istu frazu štancaju još jednu top vijest; još jedan naslov (sa upitnim tekstom i sadržajem) sa odjekom? Sa visokim stepenom čitanosti.

Naravno, ovakva logika hiperproduktivnih medija  i metod koketnih novinara i kolumnista mogu da prođu, kad je građanin gluplji od ribe. To se zove pecanje. Svako ko je  i jednom bio na pecanje zna za nepisano zlatno pravilo: ako ti se riba „skine“ s udice, zaboravi da ćeš je upecati sledećih nekoliko dana. I stvarno jeste tako, ta riba je alarm paranoje s one strane bistre vodene površine. A znajući onu o zlatnoj ribici i kratkom pamćenju (i još kraćoj pameti?). uvid je jasan:  empirija pokazuje da su i ribe provalile kvaku. Ali, građanin Crne Gore, nije još.

Ali dobro, realnost je takva. A kad se medijima, može, samo neka guraju po svom. Svaki pojedinac je sam odgovoran za svoj klik i odlučuje sam na koji link će potrošiti svoje vrijeme. U skladu sa samopoštovanjem.

1 comment:

  1. Malo pretenciozan i dug tekst, ali dobar. Ali teško će vas ko shvatiti ozbiljno, čak i kad ozbiljno pišete.

    ReplyDelete