Kifla - pjesma o Zagorovom kroasanu

Tragajući po crnogorskoj književnoj dijaspori, i sakupljajući književne kreativne incidente, pronašli smo pjesničko djelo koje korelira sa Zagorovim tekstom o emotivnom opštenju sa kroasanom.

Potomak familije sa Ribnice, Đurađ Nemanjić, poznat je kao veliki poznavalac i kritičar evropske i moderne dekadencije. Ovog puta nam je ukazao čast poslavši svoju pjesmu u prozi direktno iz Buenos Ajresa, gdje živi i radi već dvadesetak godina.

Pjesma je onirički prikaz obične svakodnevice pomiješane sivim oblacima, istopljenim sirom, ljubavlju i anksioznim polnim sjemenom.

Kifla

Probudio sam se rano.

Obuo sam patike i izašao.

Vani je kišilo.

Nisam se previše brinuo

da li će mi prljave kapi

uništiti majicu ili kosu.

Kupio sam novine.

Dok sam kotrljao stopala

niz mokri asfalt jedne odvratne ulice,

spuštenih ramena i masnih očiju,

osjetio sam glad.

Sjetio sam se da u komodi nije bilo hljeba.

Svratio sam u pekaru,

kupio hljeb i jednu debelu kiflu.

Krenuo sam kući.

Dok sam kotrljao stopala

niz mokri asfalt jedne odvratne ulice,

spuštenih ramena i masnih očiju,

osjetio sam potrebu da je izjebem.

Moju zauzetu i ozbiljnu suprugu.

Za razliku od mene, ona je imala posao,

platu, službeno vozilo i radno vrijeme.

Ona je napustila naš stan u ranim jutarnjim časovima.

Dok sam otključavao vrata, osjećao sam se prazno.

Na stolu za ručavanje sam ostavio hljeb i debelu kiflu.

Tik do stola se klatila moja zelena stolica sa sela.

Povlačeći miris vrućeg peciva,

sjeo sam i raširio crno-bijele novine.

Prelistavajući listove ’’istine’’,

i ne znajući šta uopšte čitam,

bacio sam novine pored stolice.

Sirovo, bez imalo šarma i taktike,

gurnuo sam hljeb na drugi kraj stola.

Fiksirao sam pogledom vruću debelu kiflu,

pipajući njene krajeve.

Ustao sam, izvadio svoj poludignuti kurac

i nervozno ga ugurao u pozadinu tople kifle.

Poslije nekoliko trzaja počeo sam da izlivam gustu spermu,

koja se miješala sa istopljenim sirom.

To je trajalo svega nekoliko sekundi.

Najbrže svršavanje u životu!

Spuštene glave, bijesan, izvadio sam svoj balavi kurac,

otišao u wc, oprao ga i počeo da serem.

Bukvalno!

Kada sam završio, ugledao sam žuti šal na stolu.

I ženski kaput.

Ušao sam u dnevnu sobu i čuo glas koji volim:

’’Ljubavi... Ja sam. Pojela sam ti kiflu. Ljutiš li se?’’

Đurađ Nemanjić, Buenos Ajres,

Maj ili Svibanj 2008.