Junferica Crna Gora i svi njeni prvi

Požutjeli bilten sa oglasima drhti na zazujaloj TA peći i blago mučan miris zagrijane novine se širi kroz sobu. Cijedim zubima  koru limuna i pokušavam da dokučim šta piše u markerom ocrtanom plavom krugu. Od uspavljujuće toplote sa heroinskim efektom, voljan sam se najdalje pomjeriti u radijusu kretanja ruke, pa mi opaženi bilten i nije baš pri ruci. Tačnije, pri ruci mi je samo deka kojom sam ogrnut,  daljnski upravljač, činija skamenjenih gumenih bombona i sopstvena kita. Jedna ruka uglavnom poseže na titranje kite. Sa drugom trpam bombone i drkam daljncem po televizoru.

Na ekranu, super dobra pička, pritajena desničarka, smara se  pored svog momka očupanih obrva, ali rezervišući putovanje u daleki svijet premoštava  svoju spolnu i duševnu prazninu. Bar na neko vrijeme. Reklama završava retardiranim ritmom i još retardiranijim stihovima ,,rani buking montenegro erlajnz“. Mislim da je samo „rani“ naša riječ.

Razmišljajući o mogućoj alternativi za riječ „rani“ i mladoj desničarki, po ko zna koji put posežem za mijenjanjem kanala, dok se  moja desnica  već našla u toplom međunožju zatrpanom prijatnom dekom.

Dugmić  6 i, kao u filmovima upadam u sred emitovanja ključne vijesti: ,,Poslednji čin cirkusa u Nikšiću“. Izvjesni degenerik je zeznuo ostale degenerike te doveo treće, stare degenerike na vlast i lavina dugo zadržavanih govana se opet razlila Nikšićem i Crnom Gorom. Agonija je prošla, i govna sad opet plutaju slobodno.

Posle trideset i više dana penetriranja u osjetljivi mozak Crne Gore, gospoda političari još jednom, onako principijalno, orgijaški, ,,višepartijski i demokratski“ dovedoše ponovo, onu istu i  jedinu i neumornu partiju već 23 godine. Štrsnuše izdrk po brkovima crnogorskim. Čujem Anđu iz kuhinje kako tresući puding sa varjače komentariše: 

- Više se ne zna ko pije, a ko plaća.

- Više se ne zna ko koga jebe moja dobra Anđo. Ni kad ni u koju rupu... oće li taj puding više?

- Evo evo, ali mora da se ohladi malo...

Više je i ne slušam i razmišljam: Koliko vremena je potrebno nekoj mladoj dami da se oporavi od gubljenja nevinosti? Mislim ako izgubi nevinost sa nekoliko hiljada kretena? Tačnije mislim na onu ruskinju djevojku kojoj je prvi momak sa kojim je izgubila nevinost bio – Crvena Armija.

A  još je luđe (i moje pitanje konkretnije) kada naguženoj curici, njen glavni jebač,  zaveže oči pa joj od pozadi sprovede cijelu  ekipu iz kvarta. Upravo tako Crna Gora prolazi 23 godine. Onako naguženoj, koljena joj srasla u krš i draču. A mi je takvu volimo.

I 23 godine, klečeći u anusnoj krvi uvjeravamo se da nas trpa samo jedan mudonja, a trpaju nas hiljadu i jedan nikogović.

Gubljenje nevinosti mlade provincije Montenegro se oteglo u nedogled. Naša Crvena Armija je sve veća i veća, a red je sve duži i duži i egzekutorske kite nam se smiješe poređane sve do horizonta.

U zemlji seljaka, iskonskih lopova, bolesnika, teladi  i mediokriteta, seks sa višepartijskim sistemom, je veoma gnusna scena orgija. Krv štrcka na sve strane. Kao pravoj majci, Crnoj Gori ni jedan od sinova neće ostat dužan.

I kao kod mlade ruske djevojke i kod nas svaki „politički subjekt“ u našoj zemlji ima ozaren obraz, tj okrvavljenu kitu na kojoj se skorčala fleka junferske krvi još nerođene nam demokratske države. A tek nerađanje  povlači još jedan zločin, gori od pedofilije – jebanje fetusa. Trista miliona puta.

- Evo ti puding, reče Anđa i dobaci mi vreli bilten oglasa sa peći. Jesi li lud, oli stan da zapalimo?

Gledam papirčinu koja i dalje oksidira od vreline peći. Zaokruženi oglas pored kojeg je nacrtan i smajli, glasi: Bavim se izradom tampona za pocijepane anuse. Taj će imati posla u Crnoj Gori.

Zagor