Prošlost kod nas i kod drugih

Najjednostavnije: kod nas prošlost služi kao omča za vješanje, kod drugih kao bič kojem se svojevoljno namiještamo za šibanje.

Ovaj tekst će dohvatiti teme nacionalizma i odnosa zemalja bivše Jugoslavije, a kako su to teme o kojima ljudi ne misle glavom, nego džigericom, doći će do pogrešnog tumačenja, sasvim sigurno, ali mene zabolje testis kako će to neko protumačiti, jer naše provincijalno društvo, demokratski novopečeno nikako da konstatuje ono što je očigledno i nikako da izađe iz, prepunih govnima pelena demokratije i samoobmane.

Dok se mi u Crnoj Gori, u pauzama od nacionalističke histerije, uglavnom izazvane sportskim lučenjem hormona,  brinemo za političku koretnost u svijetu i regionu; i dok  paranoišemo od bauka prošlosti od kojih nikako da se maknemo sa mrtve tačke, i dok se ovako siti i najedeni bavimo glupostima iz domena jebene simbolike (u XXI vijeku!?) naš prvi susjed, Hrvatska,  i pretedent na dio naše teritorije (Prevlaka) slavi svoje naconalne heroje. I to kako ih slavi? Kojim pozdravima?

Heroje koji (ne interesuje me jesu li krivi ili ne) su je očistili od nehrvatskog stanovništva i koji su je u 90% procenata učinili etnički homogenom državom. Sa tom državom, mi se spremamo na put u EU i NATO. Sa državom u kojoj mladi momci i djevojke od jedva dvadeset godina salutiraju ustaškim, fašističkim pozdravima i nose ustaška obilježja. A mi kao multinacionalna država, želimo da baš sa njima idemo istim putem; da ih postavimo kao zapadne “uzore iz susjedstva” i da, ako je potrebno naširoko im se naguzimo za šačicu investicija i malo tapkanja po ramenu.

Ne znam da li se varam, ali mi se čini da je ideološka tautologija sasvim jasna: ustaša automatski poništava neustašu; fašista automatski poništava nefašistu; isto tako, antifašista poništava fašistu... Dakle, da li treba da uprkos tome zaključimo da kada mlada hrvatska omladina (ispod 20 godina) počne da slavi NDH i Ustaše - oni su samo devijantna mladost u adolescentskoj krizi?

Da li to ekstremno ,,patriotsko” slavlje u Hrvatskoj doprinosi toliko izlizanoj frazi pomirenja na Balkanu? I treba li stvarno da previđamo ovakve stvari, bojeći se odavno trulog Slobodana Miloševića?

I ako neko, ne daj bože, u tom slavlju i fašističkom salutiranju prepozna  ustaški i antidemokratski diskurs – da ga okarakterišemo kao idiota koji  živi u prošlosti, pobornika ,,sulude politike Slobodana Miloševića“ ili ogavnog mizantropa iz podzemlja?

Ne samo da dopuštamo da nam drugi diriguju kako da se ponašamo i da nam isti objašnjavaju živimo li u prošlosti ili ne, nego i sami sebi okivamo iste okove. Dodvoravajući se savremenoj političkoj korektnosti i bilo kakvo rezonovanje koje ima otklon od trenutne poželjnosti, samoosudimo kao relikt prošlosti. Ali zato kad u Hrvatskoj klinka od 18 godina nosi kapu sa ustaškim simbolom, kad Mandžukić pozdravlja fašističkim salutom generale Gotovinu i Markača, onda oni ne žive u prošlosti. I to je ok?

Mad Ted