Žalosna nota i prevrnut stomak

Utorak je, a ja još imam mučnine izazvane jednom naslovnom stranom,  i povraćam nedeljni kroasan.

Nisam povraćao već četiri, pet godina, odnosno tačno od onog dana kada sam odustao da slušam predavanja   na fakultetu.  To je bio melem za moj utrobni sistem. Nego, kola krenu i po zlu.

Predivno nedjeljno jutro.  Posle prežaljenog sexa, kojem je, po ko zna koji put, na put stala uterusna plasa krvi moje drage, izvodim nas dvoje na jutarnju šetnju i čaj, a potom, u  red za čekanje zazimljenih leševa jagnjadi, koje ćemo uz veliku borbu sa muvama ekspeditivno trpati u porcijama u zamrzivač.

Znajući moj problem sa ,,ženskim božićem“ i krvavim periodima, gledajući me celibatski sjetnog,  draga mi dobacuje da ništa gore od toga nisu ni nevješto  izrasle maljice na mojim  mošnicama, koje poput čekinjica sa raspale četkice za zube, mogu istinski i ozbiljno pokvariti oralni ugođaj. No, bilo kako bilo, sa naporom u skromnom pripovijedanju nastavljam vam ovu malu provincijsku retrospektivu.

Nemanje sexa je već ad acta. Jutarnje sunce nas mami i izlazimo u tromu šetnju prepuštajući da nas, opijene sunčevom toplotom, put nanese na svježe kroasane.

Jutarnji kroasan poput nabrekle ovčje kite ispunjene čarima čokolade iz srca kakaa, naš je slatki nedeljni doručak već skoro desetak godina. Bilo da ga grickam mrveći po njenom još  sanjivom dupencetu, bilo u poslastičarnici kod teta Anke, vječno zgodne zrele ženice, predivnih oblina i mediteranski zelenih očiju - kroasan je moj omiljeni doručak još iz vremena kada sam ga koristio kao udobnu futrolu za moje prve dječačke penetracije. Naravno, sada zrelost, ozbiljan i dobro plaćen posao, imperativi punoljetstva i druge obaveze prekidaju moju intimnu bajku.

Sada sa olinjalim dupetom moje drage već tradicionalno čekam svoju zimnicu u paketu, plaćenu na rate u Martinovića. I da: korisnik sam t-com televizija nam je ekstra paketa. A redovno, kao pravi pomodni intelektualac  kupujem i Vijesti. Otud i ovo moje nježno pisanije i žalopojanje.

Poljski sto i stolice u prijatno osunčanom lokalu Vukota, nabrekli kroasan i medom zaslađen čaj. Uzimam iz Anđinog nedeljnog cegera novine sa plavim logom i počinjem da gustiram proljećno jutro na koncu novembra. Naslovna strana, ni manje ni više nego high level of jornalism – naslov:  ,,Domovina u srcu, orao na ruci“.

Trećina naslovne strane, nezavisnog dnevnika i biltena  antirežimske, antiDPS borbe, zauzeta je naslovom kojem još ne prepoznajem rubriku pripadanja niti žanr. Smijem ce grickajući francusku veknu i mislim na velikog gurua i gazdu, šta li sada misli kako da zaprijeti DPS-u.

Otvaram novine i iz teksta na strani tri mi se kezi kičolog, defektolog i kurtonolog, (pardon kulturolog) Ratko Božović. Rale, je detektovao još jedan kič u zemlji nam Montenegro. Stara njuška nije zakazala i prepoznavši ovaj nižerazredni šund, odmah prolajala na naslovnoj strani najčitanije nam novine i okosnice u borbi protiv DPS-a.

Po ko zna koji put, od buvećeg muda, Rale pravi megaznačaj problema i raspreda o opasnostima po ljudski duh i svijest. U zemlji ogrezloj od DPS rđe, fašizma, diktature i mediokriteta, on je prepoznao da društvo kvare ovi šund(ić) satovi.

Sugestivnog oblika, kroasan poput bumeranga napravi zaokret ,,pod ručnom“ i za malo mi navrnu na nos. Brzo zatvorih antirežimski list i počeh od početka gledati naslovnu stranu, odbivši da srknem zaslađeni gutljaj, neće li se kroasan upokojiti u mojoj tugljivoj utrobi.

U novom pokušaju, novembarskim jutrom mi bljesnuše komunističke iliti pre-DPSovkse parole; Albonin kupon za 11% sniženja; sumnjiva konstatacija nečije smrti u koju su, kako shvatih iz parafraze moje drage Anđe,  umiješani kerovi u plavim uniformama; i otvorena reklama instrumentima za varanje na ispitima koje i sam tekst dodtno reklamira. Sve u svemu, u Crnoj Gori ništa novo:  Krv, jutarnj šlajm, (anti)fašizam sa Jovom Kapičićem na čelu; Rankom Krivokapićem, ocem osnivačem mlade nam nacije i mnoge druge sitnice koje čine ovaj mali život od kojeg sve ode u P**** materinu, pardon od kojih cijeli život ode u Andreja Nikolaidisa.

I to je bila kap u već prepunoj šolji čaja:

Andrej Nikolaidis, dobitnik neke srpske nagrade uz koju ide dobar novčani bonus. Prirasli za dupe savjetnik najvećeg fašiste u Crnoj Gori, koji zauze mjesto govornika na antifašističkoj ceremoniji, držeći se za srce uz par diskutabilno fašisoidnih stihova nacionalne pjesme.

Jovo Kapičić  - komunistički sadista, špijun i dželat slobodne svijesti u Crnoj Gori. Titov eksterni hemoroid i najstarija vreća govana na Balkanu.

Ratko Božović, olupina komunističkog profesora, dvorska luda i reaktivirani postpetooktobarski intelektualac.

Fuj.

Zagor