HSF – jedna prelijepa priča sa margine

I dok se u Montenegru dešavaju neke megalomanske manifestacije koje se razbacuju još megalomanskijim imenima; dok se rađaju i dešavaju festivali koji bilježe ,,rekordne posjećenosti“ i na sva zvona obećavaju preporod grada i države (ako prvo oni zarade pare); dok neki fest organizatori plaču kako se nema para i kako je cijeli svijet kriv zbog toga ili pucanja festivala i dok se kunu u ljubav prema onome što rade, a kao krpelji vise po nogavicama sponzora... tamo negdje u Boki, u malom Herceg Novom, zahvaljujući nekolicini ljudi i ljubitelja stripa, već zadnjih pet godina, održava se Hercegnovski Strip Festival (HSF). Neki čuli, neki nisu, u svakom slučaju, čedo koje diše, koje na gerilski način održavaju na margini ili na pjeni od mora, kome šta ljepše zvuči. Kad vidite kako nam je kultura leprozna, onda je čast biti na margini.Bez mnogo para i sa skromnim (ili u kašnjenju) sponzorstvima izrađuju se plakati u home-made produkciji, u neformalnoj atmosferi se održavaju večeri festivala... i to sve daleko od huke i buke mainstream histerije.

Festival koji je svake godine pod znakom pitanja zbog finansijske i drugih situacija, zbog situacije u kojoj je cijela naša kultura. Ali zahvaljujući, ljudima zaljubljenicima u strip i šmek grada Herceg Novog, ekipi sa glavnim organizatorom Nikolom, ovaj festival se ipak održi. Svaki put! Sama neizvjesna sudbina festivala podsjeća ne sudbinu nekog heroja. A ovaj fest bi stvarno mogao da postane naš heroj. Moj jeste, svakako. Uvijek ostane na nogama i dočeka kraj epizode i uvijek nam pokaže da ljubav i volja ne mogu tek tako da padnu pred novcem. Naravno, ne treba vječno testirati tu izdržljivost.

Moj plijen sa HSF-a :))

I tako krećem. Iako kasnim koji dan (iz objektivnih razloga), idem po komad te atmosfere, da najzad dođem do Stripolisa i Stripburgera (do Q-a nisam mogao doći, ali zahvaljujući HSF-u i glavnom čovjeku Nikoli, biće i toga). Svakako uzbuđen što ću doći do kojeg od primjeraka, mislim kako nas je bar neko povezao sa svijetom, što se stripa tiče.

Iako za autobuse izbirljiv i uvijek spreman da čekam onaj najbolji da krene sa stanice, ovog puta ne ispoštovah svoje pravilo. Jednostavno, bilo mi je sve jedno kad znam da je glavno odredište Hergeg Novi, HSF i naravno ljudi sa kojima se tamo družim, a i mislio sam da u Montenegru, punom turista, još malo i članu Evrope, više ne postoje landarajuće kante, pogotovo ne na kilometražama do Herceg Novog. Ipak ima toga još u Montenegru. I eto me prvo u Đenovićima. Pivska opskrba u legendarnoj Palmi u kojoj već na zidu iza šanka nailazite na tragove crtača. Još jedna limenka za ponijeti i pravac Novi, pravac HSF.

HSF je u svojoj sorti zenit što se tiče crnogorske kulture. U istoriji crnogorskog strip dešavanja, ovo je najveći domet. Taj mali, marginalizovani festival. I čini se da nema simptoma turbo-hiper želje za popularizacijom. Jer da budemo iskreni strip nije proizvod, (nego deveta umjetnost) koji bi trebalo, kao skoro sve danas, da se reklamira i podređuje potrošnji. Čak su i neke umjetnosti zabalavile na pomen masovne konzumacije. A ovaj fest, onih bezbroj stripova vazda će ostati na margini i daleko od svakodnevnog ludila. Svake godine će se očiju punih znoja trčati i organizovati, vazda uz iste probleme, ali i vazda uz isti šmek HSF-a. I valjda i treba tako da ostane. Jer tamo i dalje nećete čuti kukanje tipa ,,zašto grand, a ne mi?“; tamo će i dalje svi gledati i crtati stripove, uživati u tome i dolaziti zbog prelijepog iskustva, a ne zbog kamera RTCG-a ili mišljenja ,,stručnjaka“.

Plakat/program ovogodišnjeg HSF-a

Kasnio sam, znam šta sam propustio, i nije mi lako, ali ipak sam usio da ponesem jedno lijepo iskustvo iz najljepšeg našeg grada. A uspio sam da dođem do Stripolisa i Stripburgera! Zato se bar ovako odužujem prema svojoj ljubavi prema stripu i prema duhu HSF-a koji živi i opstaje kao mnoge lijepe mediteranske priče.

Da bih izbjegao neku obavještajno – novinarsku formu, neću opisivati program, prvo što nisam bio veći dio festa, drugo, što to ne bih umio opisati, a i bolje je opisano na blogu organizatora festa Nikole Ćurčina i treće, ako niste bili, štura informativa vam ne može baš zamijeniti iskustvo, osim ako ne pišete doktorsku disertaciju. Uglavnom, onako u grubim crtama, pored radionica na kojima su i posjetioci bili aktivni, predstavljeni su ,,Ženski strip na Balkanu“ (Irena Jukić Pranjić se javila preko neta); časopisi STRIPOLIS iz Srbije i slovenački STRIPBURGER, a takođe su gostovali Darko Macan (jednostavo rečeno – genije) i Darko Perović, kojeg vjerujem da znaju oni koji čitaju Magični Vjetar (Magico Vento). A bio je tu i Iztok Sitar koji je na zatvaranju festa pričao o slovenačkoj strip istoriji. Sve možete bolje vidjeti na Nikolinom blogu.

HSF, mirno, ali sebi dosljedno ostaje na tom darkwoodovsko-marginalnom položaju, što mi se strašno sviđa. Iskreno, ne bih volio da vidim plakate na ruskom, obećanje da će biti i Sergej Ćetković  ili neki sličan mamac za mase. Ovo će ostati strip fest za sve one koji stvarno vole strip i kojima nije potreban šljašteći marketing. Festival koji može biti uzor što se tiče snalaženja i preživljavanja u kontaminiranim uslovima i stanju kulturne kuge u Montenegru. I nadam se da sledeće ljeto opet krenem nekom konzervom ka obali HSF-a. Do tada crtajte, čitajte, uživajte!