Demant

"Devetog oktobra, na javnom času... sam u ime podrške studentskom pokretu koji nastaje,
 zanesen atmosferom koja je vladala, 

iznio navode koji se ne mogu potkrijepiti uvidom u Registar privrednih subjekata Crne Gore. 
Tim povodom sam saopštio da je stvarni vlasnik kafe bara 'Tijen', Ivica Todorović, 

stvarni vlasnik lokala 'Tarantino', Sava Rakočević, a vlasnik agencije 'U stan za dan', bivši povjerenik Ekonomskog 

fakulteta, Ilija Kaluđerović. 

Neumjesno je bilo sa moje strane što sam iskoristio priče koje sam u toku studija dobijao iz raznih izvora, da bih studentima i okupljenima na javnom času, dočarao zašto smatram da

 Studentski parlament ne radi kako treba svoj posao", naveo je Koković u pismu proslijeđenom medijima

. 

Negacija sebe kao prototip sistemski poželjnog čovjeka u CG bila bi poenta cijelog osvrta na autodemant jednog od studentskih „lidera“ kako  danas, mi crnogorci volimo tepat međusobno.

Demant. Mladi student Marko Koković. Ne znam da li da ga napadam ili da ga zaštitim.  To je izvjesno jedina logika i očekivanje u javnoj sferi Crne Gore kada je u pitanju plasiranje određene poruke: napad ili odbrana; crno ili bijelo. Ipak ovdje je izvrsna prilika za prikaz generalne crnogorske situacije u malom. 

Dakle, možda bih i branio mladog studenta, ali bih tu nezahvalnu  „incidentnu“ apologiu obradio u kontekstu prikaza idealnog tipa mladog čovjeka u Crnoj Gori; u kontekstu prikaza višeg nivoa savijanja kičme tzv Kopernikanski (Kilibardijanski) obrt; kao i okolnosti koje obrazuju ličnosti mladih ljudi u Crnoj Gori.

Svaki novi protest, „antirežimska“, „vansistemska“, „studentska“... mobilizacija i sl.,  samo je još jedna groteska i farsa u našem svakodnevnom tragikomičnom nizu. I svakim novim događanjem, na višem je stepenu karikaturalnosti. To potvrđuje i samo površan osvrt na progresiju imbecilnosti kojoj smo svedoci. Na primjer, govori Branka Radulovića, godine, 2013. o pogibiji i principima, pa ostanak u bijednom životu do potonje izjave o novoj pogibiji i principima sa 400 hiljada ljudi u džepu. Isto  tako je i ponašanje i retorika studenata. Ovo poslednje, tek zaslužuje pažnju. 

U prilog potvrdi teze o sve većoj farsi i karikaturi studentskih protesta, ali i bilo kakvih drugih "antirežimskih i vansistemskih" hajki; kao i o osnovanoj tvrdnji da se svakim korakom stvar više obesmišljava, pokazuje i mladi predstavnik studenata, glasnogovornik Koković. Slično njemu, nekad  govoraše izvjesni Petar Golubović Nesvjestica, pa nas sve, tada studente, slaga da ne trepnu. A onda, na novom nivou groteske, izlanu se mladi Koković, pa i on poreče. Međutim, nova finesa je u tome, što, ne samo što je ovaj mladi student napravio presedan, pa preduhitrivši druge, demoantovao samog sebe, nego je demantovao i JAVNU TAJNU! 

Vidio da se uvalio u živo blato sopstvenih govana, iz straha oburdanih niz butine, pa zaključi, što će meni ovo? Vjerovatno mu zazujaše telefoni, ili ga bivši studentski povjerenici, baštinici socijalnog dijaloga presretoše negdje po podgoričkim ulicama sa par „lijepih riječi“.

Demantovati javnu tajnu

Nije problem što je mladi Koković demantovao sebe, jer na to smo već navikli - na mazohistički fetiš omladine u Crnoj Gori; ali zašto je nameračio da demantuje i javnu tajnu!? Je li to još jedan poduhvat retardacije omladine, da se negira i stvarnost, o kojoj čak i imaju svijest u jednm malom dijelu, još manjeg mozga? Ali možda je u redu demantovati javnu tajnu, pogotovo ako nisi instanca koja treba da iznosi određene informacije?

Da ne upadnem opasnost insinuacija i one vrste klevetničke retorike, ali, da se ne zavaravamo, svi znamo šta su radili i šta rade predstavnici studenata. Prestupnici u pelenama, odavno haraju i kopaju svoje sumnjive tunele raznim organizacijama ekskurzija, žurki; mnogim ograđivanjima i ostalim metodama kojima su se nekad bavili i danas bave trenutna vlastela. 

U svakom slučaju, svi mi to znamo, ali ništa ne progovoramo. Da li iz straha, iz nezainteresovanosti, pa na kraju i iz vaspitanja? Ovo poslednje je jedan veoma zanimljiv fenmomenski mutant, jer nije niko lud da se petlja sa sumnjivcima i da istjeruje pravdu na čistac, ako što država ne radi.  

Tako da u ovom dijelu stoji moja mala podrška Kokoviću. Demantovao javnu tajnu jeste, ali tu je donekle u pravu. Zašto bi on iznosio takve činjenice. Svi mi znamo to odavno, pa niko ne zbori. O tome država, tužilaštvo ili neko treći, nadležni, treba da se pozabavi, ako ima osnova. A kako to država da radi, kada je elita, kada su insitiucije do srži kriminogene; kada i ljudi koji žele biti regrutovani, moraju biti solidno klizavi, ljigavi da bi lakše skliznuli. Pa stoga, pitanje je i da li je mladi Koković uopšte kriv za svoj demanti ili za iznošenje javne tajne? Jer da li će se država pozabaviti time? – Neće. Pa zašto bi jedan Koković imao iščupane uši od neandertalaca iz studentskog parlamenta.

On samo hoće da se skrasi, da se i on uljuljka posle strašno teških godina studiranja, kao mnogi; kao mnogi gori od njega. I eto, maler, manji incident, te reče što misli (iz zavisti ili iz istinoljublja, nećemo suditi), ali brzo sebe opovrgnu i pokaza da je izvrstan kadar da sjutra bude dio sistemske strukture, negdje u nekom NATO birokratskom štabu, skupštinskoj, vladinoj ili nekoj drugoj birokratiji. 

Demantovati sebe ili Kilibardin preokret

Mladi student je pokazao samo kako funkcioniše današnji mlad čovjek – onaj moderni starmali. On je na primjer bolji (uslovno rečeno) od Viktorije Badže, Danila Ratkovića (internet ikone starog liberala) ili majstora Babovića koji je plagirao svaku rečenicu još od prvog razreda osnovne škole; jer oni su obične krpe, bez svijesti, bez dostojanstva, a on je pokazao da i ako ima nešto od toga u njemu, kadar je to da demantuje. Ali!

E sad, na koji način je on bolji to je pitanje. Da li zato što je bar nalo bilo nade za njega ili je bolji sa apsekta sistema, a to je činjenica da je u stanju da pogazi sebe (zbog straha, mazo-fetiša, poltronstva ili nečeg četvrtog?), onako ala Novak Kilibarda. To je novi nivo savijanja kičme – kad pokažeš da si kadar da i to malo što imaš u sebi pogaziš.

I stvarno, ti kopernikanci su najbolje prolazili. Kad on pokaže da ima kapaciteta da na jednoj strani dođe do renomea lidera (uslovno rečeno) i da sebe negira, udari u rebra,  toliko da se i javno demantuje, onda zamislite kakav je to klizav i pogodan kadar za ono što traži sistem. To je logika kopernikanskog ili kilibardijanskog usponaša. Onaj koji dokaže da je u stanju da sebe gazi i gazi. To je mentalitet koji se traži – samo sebe gazi i pljuj po sebi.

Epilog 

Sve to gore navedeno je posledica oportunističkog eklekticizma. Kao neki bolesni lišajevi ili kuga, kolektivna svijetst DPS-JovoKapičić svijeta opstaje na kašastim kičmama poluintelektualaca, studentskih glasnogovornika, oportunista, karijerista, klizača, šlihtača...

Današnji mlad čovjek se vodi logikom: od svega po malo, da se ne baci. Svuda će po malo pokušati da dobije poene. Ne smeta. Uglavnom taj algoritam je poznat: pošto su nacionalne teme „ispušile“, sada se ide nadruge zlatne koke. Malo NATO, malo studentska pitanja i pravdoljublje, malo sport, malo ispod miške neki kafić i slično; malo DPS, malo volonterstvo u NVO, malo zguza... itd...

I da nije bilo tog famoznog auto-demanta, jasno je da studentska populacija ima sistemsku grešku i tu se ne može ništa pomoći. Jahaće uvijek jedan od sistemskih igrača. Ako ne i eksplicitno sistemskih, a ono sigurno sistemski obrađenih, prilagođenih. Jer mladi glasnogovornik je pokazao koliko je sistemski već programiran.