Wednesday, November 26, 2014

Čarobni frulaši i srećne okolnosti

Moj bijesni i neuki mozak u jedan dan udariše dva glasa iz najdubljih košmara sociopatologije; dva glasa iz nejnemogućijih dimenzija ljudske imbecilnosti. Naime, 1) Ratko Božović (kurtonolog od Triglava do Đevđelije) je napisao knjigu o psima (opet!). 
Vjerovatno je opet u pitanju bestseler; i 2) dr? Savo Kentera DRŽI PREDAVANJE o nečemu... Još jedna idealna predstava bizarnosti i perverzije u kojoj gmižemo, slijepljeni ljigavim usudom jedni za druge, poput davljenika u sopstvenom izmetu.

Katedre noćnih škola

Izvjesni din-gospo Savo Sirovina Kentera drži predavanje u Crnoj Gori. Pazite, molim vas: „drži predavanje“. U kojoj još potencijalnoj verziji multiverzuma ovaj čovjek može da drži predavanje? Pri čemu se, dakle, ne misli na učešće u debati, panel diskusiji i sl, ne gospodo, on drži predavanje! Jednog dana, ako bog da, (pardon, druga nebeska sila – NATO), možda postane i profesor na univerzitetu državnom Univerzitetu general Petar Vojvodić.

A o čemu se zapravo radi? O tome da postoji jedna određena vrsta ljudi (nekad se to zvalo oportunisti, karijeristi, slijepi ambicionisti...) kojima ne bi moglo bolje odgovarati termin do – štakori. Ti štakori, uglavnom „emancipatorske“ provenijencije, građanskih afiniteta, su predstavnici polusvijeta, umišljeni intelektualni potencijali, samozadojeni ideološki moroni koji nisu ništa drugo do polaznici ad hoc kurseva i škola, prečica za ispunjavanje njihovih životnih i profesionalnih kurikuluma; i nadasve, nečija srećna okolnost!


Ljudi zvani srećna okolnost

Ljudi zvani srećne okolnosti su mahom mladi ljudi sa inferiornim mentalitetom. Mnogi od njih imaju kvaliteta, itekako, ali se ponašaju po starom obrascu „dobre sluge, loši gospodari“. S jedne strane, toliko inferiorni, s druge, izvrsni kidači glava neistomišljenicima koji i malo kvare njihov više nego jadni, lični interes. Svi oni su pripadnici, nove generacije i tradicije, možemo je nazvati volonterske – kao da nemaju drugog izbora (što je simptomatičnoo u ovom demokratskom društvu izbora), volontiraju svašta i za svakoga, pretežno hohštaplere i klasične tezgaroše koji su umješni u pravljenju biznisa od bilo čega. I tako, ti volonteri, iliti srećne oklnosti, služe ljudima poput pomenutih aktera u uvodu teksta, kao publika, podrška, hrana; daju im prostora za njihove nekorisne manevre.

A zamislite, suprotno našem, društvo bez tog mentaliteta. U kojem ozbiljnom društvu bi Savo Kentera bio dr Savo, ili Ratko Božović zvani Selfie bio „najbolji kulturolog od Triglava do Đevđelije“.

Ko daje njima prostor, ako ne pomenuti ljudi, koji su u njihovim životima samo srećna oklnost koja im omogućava da plasiraju tone izmeta u javnu sferu i društvo generalno.

Ratko Božović kerber ludens

A posebnu pažnju zaslužuje i osvrt na fenomen humanoida koji prevazilati granice crnogorske društvene patologije. Ovaj čarobni frulaš nad frulašima nije samo idol polusvijetu u Srnoj Gori, nego i u Srbiji. Ovaj čiča, samozvani hommo ludens, škrabnuo je još jednu knjigu o psima. Poentu koju želi, tako naivno, tako nemušto i glupo da prenese u Paolo Koeljo stilu  ne želim ni da komentarišem. Iskren da budem, svjestan sam da ovom obliku života ne treba ni ovako davati na značaju, ali, ipak sam se priklonio imperativu da je i on jedan od društvenih produkta, klovnova koji treba da seuvrsti u antologijsku Nepoželjnu istoriju Crne Gore, čijom arhivistikom se bavim na ovom blogu (mada ne u mjeri koju zahtijeva aktuelni društveni momenat).

No comments:

Post a Comment