Provincijska erekcija

Divlja ljepota, divlja (iz)gradnja divlje države

Od 2006. godine, baš nekako kad smo postali nezavisni i sami sebi dovoljni, po novinama se toliko puta provukla priča o divljoj gradnji. Jednostavno, sad kad nam niko ne smeta, žestoko smo se rastrčali da uletimo u progres. Da za-srljamo u progres. Pa to ide ovako: ako kakva sirotinja ogradi malo dvorišta u neki kamenjar Malog ili Veljeg brda; i ako malo opitomi taj krš i draču, dođe inspekcija i sruše tih dvadesetak kvadrata. Obrazloženje: ne radi se u skladu sa prostornim planom i neracionalno se iskorištava prostor,
a samim tim i šteta velika se pravi. To isto važi i za one kukavce po Maslinama, Zagoriču i Zlatici.

Onda imamo drugi nivo gradnje, gdje nekakvi bogatuni, tajkuni grade nekakve vile i hotele gdje im mjesto nije, a gdje im padne na pamet. Pa zagrade dobar dio šetališta, igrališta, ulice i tu više niko od nas smrtnika ne smije prići. Nekad se desi da se oko toga pobuni kakva grupa osviješćenih lokalaca i koja NVO i tu sve stane, dizalice i mješalice se pokupe i ostane samo rustični spomenik našem idiotizmu.

I imamo treći nivo divlje gradnje, koji kao nije više divalj, nego je pripitomljen, tj legalan. To je kad nekom glavonji iz date opštine padne na um da obrne posao sa svojim drugom, gdje se izmisli izgovor za neke trotoarske ivičnjake, stubiće... koji se na silu ugrade bilo đe, ili pločnike kao što se popločao glavni gradski trg Podgorice; ili se na neku livadu udari kružni tok iz čista mira; ili se na igralištu sa zelenilom podigne parking na sprat... no dobro.

Dakle, taj treći nivo divljanja, kako rekoh, je legalan. Na primjer kako to gosn Marović uradi u Budvi: promijeni se zakon preko noći jer je obećao da će se graditi dvadesetospratne šlole i vrtići za milionsko stanovništvo Budve, kad gle čuda, to hotel. Mora da je neko nešto pobrkao, ali da se ne prekida gradnja jer bi to bilo isto što i prekidanje progresa.

I najljepše je što je taj progres uvijek u skladu sa prostornim planom i savršenom logikom istog. Pa se tako smanjuju zelene površine i sade neke karikature od drveća koje nemaju krošnje dovoljno ni za cvrčka, ali su moderne i kao da ih je dizajnirao neki gej DolćeGabana ili nešto... što je takođe in, zar ne?

E tako, ovih dana feudalci Podgorice zauzeše 300 parking mjesta svojim kmetovima u bloku V, kao i dio košarkaškog terena (koji se btw nije plaćao i mogao je svako da igra) Pa kad se tu napravi što se napravi, onda će se graditi ekskluzivni parking na mjesto nekog parka i moći će i preko poruke da se rezerviše i naplaćuje.

Neimari naših vlastelina su sve briljantni meštri sa arhitektonskog fakulteta. Pa ti profesori genijalci izmisle uglove zgrada gdje po dvije, tri hiljade kvadrata zemlje ostane bez sunca pa se stave terakota pločice i sve se sanira. Ili kad vidite glavni gradski trg – pleh od keramike koji po ivicama ima par invalidnih zasada i fontanu koja je očigledno ukradena iz nekog drugog projekta, ali arhitekta nije mogao sve to da spoji kako treba. (da ne pominjem nastrešnice na moskovskom mostu koje nam prave hlad od sunca kad bi sijalo sa sjeverne strane).

Pa gdje ja u stvari živim? U velikoj montenegrinsko – europejskoj Podgorici, bivšem Titogradu; metropoli oslobođenoj ,,neukusnog kubizmo-spcijalizma“, u kojoj oko dva ujutro radi samo jedna tezga brze hrane? Da li živim u Podgorici ili u nekoj somalijskoj četvrti? U Titogradu? Ponovo? Ne. Titiograd nije podsjećao na zapušteni ciberWC. Titograd je bio od čistog betona. Pošteno napaljenog čistog betona. A danas? Podgorica? Provincija u krivoj erekciji!