Magarac

Sanjah prije neku noć vrlo zanimljiv san, iz kojeg mogu između ostalog da naslutim kakve me brige more trenutno (mada rekla bih da su to kod mene uvijek aktuelne teme). Jedan čovjek mi prilazi i šapuće rečenicu po rečenicu na jedno pa na drugo uho maznim glasom sledeće:

„Sve riječi jednako znače  i jednako se čuju kad se izgovaraju na ovaj način.

I ružne.

I lijepe.

I grdne.

I dobre.“

Dakle, ovo bi trebalo da znači sledeće- šta god nam neko kaže, riječi koje nam upućuje zvuče onako kako ih izgovoriš. U ovom slučaju konkretno imale su seksualnu konotaciju, šta li bi Frojd rekao, ali to što mi je rečeno trebalo bi da mi da poruku- tuđe riječi, ma kakve bile, ružne, lijepe, dobre, grdne, prihvati onako kako ih čuješ. Dakle prihvati ih kako ti odgovara. Što dalje znači, pretoči sve ono ružno što čuješ u, ako ne lijepo, onda neutralno.

E sad, s obzirom da se ja dosta oslanjam na svoje snove, i svoju intuiciju, a intuicija i moja razmišljanja me dovode do ovakvih snova, tj. sama ih sebi stvaram (što realno mozak i radi), ovakav jedan san oslikava moju trenutnu preokupaciju, a kako već rekoh i vječnu. S obzirom da je čovjek napravljen tako da mora da zavisi od drugih ljudi, sam ne može, u mojoj komunikaciji sa ljudima ja dođoh do zaključka: ubijaju me ljudi iskompleksirani, nesigurni, „rđavi“, oni svjesni svojih slabosti i nemogućnosti. E sad, vas čudi zašto baš ti ljudi kad je vrlo lako odbraniti se od takvih, i prepoznati te u osobine u njima. To je očigledno problem koji ja imam sa ostalima, što ne umijem da se odbranim od upravo takvih, što iz neke moje definisane tolerantnosti i hladnoće ne reagujem na svaku provokaciju (do neke ure). Sve ovo mene vodi na ono početno pitanje- neiskrenost ljudi danas, na koje ja ne mogu da se naviknem, nikako, i koje dovodi do to mog idiotskog čuđenja na ljude iznova i iznova. Ne znam da li je to samo danas jer samo ovo danas poznajem. Mada sve ono što se dešava danas dešavalo se i ranije, dok je svijeta i vijeka. Ali da li je ta neiskrenost u odnosima sa ljudima nastala danas zbog konrektnih uslova u kojima živimo, tehnologije, dostupnosti svega? U današnje vrijeme dostupno je sve- ljudi se razlikuju samo po novcu i sopstvenoj mogućnosti da ono što je dostupno učine svojim. Ranije, a to je čak malo zahvatilo i mene, kao dijete dugo želiš neku stvar, biciklo, ili kapu, ili diskmen i tome slično (moji roditelji gramofon) i kada to dobiješ najsrećniji si na svijetu, cijeniš to što imaš. Sada pokloniti svojoj djeci sve te stvari nije nikakav problem. Ali ono što je zanimljivo, i pogubno u isto vrijeme, je to što ljudi postaju otuđeni, i to sve više. Ne zbližavaju se već se udaljavaju. Ne udružuju se u nekoj ideji, nemaju ideja, ne moraju da nađu sebi zabavu i smisle neku „nevolju“ jer samo uđu na google i nađu ponudu, toliko i toliko novca i to je to. (Ne)srećom kod nas još uvijek nema toliko razonode za mlade pa ovaj duh smišljanja akcije još i donekle postoji.

Čini mi se da će sve više biti izražene klasne razlike među mladima, što je tužno. Činjenica koju ćemo osjetiti za nekoliko godina je da oni koji su namlatili pare šalju svoju đecu, koja čak nisu ni glupa (bilo bi lakše da jesu) u inostranstvo na školovanje, na razna usavršavanja i oni isti se vraćaju da nam grade državu. 

                                                                       Stephan Kaluza

Ali koliko toliko, mogućnosti postoje. Mogućnosti da nešto nađeš za sebe. I umjesto da to stvori bliskost, ono nas udaljava. A sve to jer nemamo ciljeva u životu. Šta nam je cilj- da nađemo pristojan posao na kojem ćemo biti srećni i kojim ćemo moći da se odvojimo od mame i tate, a onda i da jednog dana našoj đeci pružimo ono što mi nismo imali. Ideali? Šta su nam ideali? Da budemo ispunjeni za 10 godina? Čime? Puni smo strahova, nesigurnosti, i čemu sve to vodi- neiksrenosti, sebičluku, kukavičluku. Umjesto da u ljudima nađemo smisao, okrećemo se jedni protiv drugih. A sve iz straha. Straha da nas neko prvi ne povrijedi. Straha da će te neko ismijati ako mu kažeš da ga voliš. Da će te odbiti. Neko mi je rekao- pa šta- nek zavole svoju bol. Ali taj neko prema kome ste iskreni će to ispričati ostalima a ponos nama oĐe je najjača osobina.

Imamo fejsbuk i razne druge mreže- nikad bliži a istovremeno i nikad dalji.

Šta je poenta ovog mog pisanja ovdje. Da treba da naučim bezobrazluk? Da prestanu da me bole pakosti? Da me pogađaju preuranjen napadačke samoodbrane? Izvinjavam se, ali ne mogu. Biću neko ko će uvijek reći nekome lijepu riječ i ko će biti altruista, pa neka budem magarac do kraja života! 

Varna