Čvor

Roman Nikole Nikolića

Prije par godina, u primjerku  tek izdate knjige mog prijatelja stajala je posveta za mene: ,, ... pokazali smo da samo nekoliko ljudi može da napravi dobru priču u – ovom gradu koji se budi – Podgorici!“

Ova formulacija se kristalisala kao moto kojim se vodim tražeći DOBRE PRIČE u Podgorici. Moto kojim se branim i vadim iz kolektivne agonije pasivnosti, frustracije i kukanja kako se ovdje ništa ne može postići. Kako je ovdje sve mrtvo i kako su mi/nam uvijek drugi krivi. Moto kojim pokušavam da isprovociram sebe i druge na mnogo ljepšu stranu djelanja – kreaciju.Dakle gospodo, još jedna dobra priča u Podgorici (pa i Crnoj Gori) je knjiga Nikole Nikolić – Čvor!

Daleko od toga da je ovo neka recenzija. Ne bih da navodim lijepim riječima, frazama... To ću ostaviti stručnim ljudima i onima kojima nije dosadno da tvore fraze i izraze, eufemizme i kritike. Moj pristup ovdje je samo lični. Dakle, ovo pišem sa neke moje lične perspektive, ili kako ja volim reći fanzinske. Moje nailaženje na dobre priče i blogovanje o njima

Čovjek koji je zadnjih nekoliko godina bar malo posmatrao našu novu kjniževnu scenu imao je što vidjeti. Gomile ,,književnih prvijenaca“ koji iritiraju svojim ,,porukama“; svojom ,,društvenom svjesnošću“. Svojim ad hoc funkcijama i temama koje uglavnom isprate trenutno aktuelne i poželjne teme – trafiking, političko-politikantske intrige, psihološka problematika i neka zakržljala atavistička zavjetovanja. Pa imamo i nevjerovatno iritantan marketing gdje se te knjige kao na teleshop-u  reklamiraju.

Ta ludila su patnja današnjeg mediokritetskog ukusa, koji na žalost, svi po malo poprimamo.

Razlog zašto sam morao da kucnem slovo o ovoj knjizi iliti ,,romanu prvijenacu“ je što u moru književnih (mogu slobodno reći) izbačaja, odudara izbjegavanjem bilo kakve megalomanije, ambicije, nametanja. A da ne pominjem da mi pisanje romana djeluje kao nejteže od svih drugih formi. Nenametljiva i lagana, bez velikih tema, bez velike priče, bez velikih junaka. Ali isto tako sa temom koja se svima događa, sa nasljeđem koje isto pijemo, sa junacima koji su iz ćoška i  sa dvije riječi nam uljepšaju dan.

Sam duh ove  knjige je u pravom smislu romansijerski bez ikakvih dodatnih primjesa. I ako je neko došao do primjerka Čvor. Mogao je da odmori od svakdnevnog književnog ludila. Dovoljna je šolja čaja, fotelja, malo sunca i eto uživanja.

Dajem sebi slobodu da kažem da je knjiga plod crnogorskog talenta. Roman koji te uvodi u neku svoju priču, ali ne izvlači iz opšteg društvenog i kulturološkog konteksta. U knjizi zrači nama svojstvena misao i asocijativnost, osjećaj (prirodnog) prostora i kulturnoi značenje istog; osjećaj kulture, svjetonazora – mišljenja u kojem smo rođeni-  izvan kojeg ni jedan narod ne može da izađe. Lagan i nenametljiv prikaz  univerzalne sudbine, suptilno vraćanje u prvi plan odnosa sa tradicijom i nasljeđem;  jezičkih arhaizma koji veoma toplo zvuče i nisu na silu, pro forme radi,  izvučeni iz škrinje niti podilaze današnjoj tendenciji ubacivanja svakakvih jezičkih groteski ne bi li se dobilo na originalnosti.

Sve pomenuto je veoma suptilno i sugestivno provučeno kroz roman u veoma kontemplativnoj atmosferi i fantastičnoj deskripciji, gdje je nama blizak narativ došao do jednog optimuma estetike i gdje se vidi da je jezik naracije i jezik uopšte brižljivo gajen kod ovog mladog romansijera (kako volim ovu riječ!).

Stil je pitak i imao sam osjećaj da čitam nekog crnogorskog Drajzera iz mlađih dana koji kadrira i produžava momente po uzoru na prave romanopisce. Od najmanjih detalja međuljudskih odnosa i uramljivanja nekad čini se tako nebitnih i svakodnevnih scena pa do onih opštih, sada latentnih, prevučenih prašinom svakodnevice, ali jako ukrorijenjenih, Nikola je napravio jednu pravu romansku cjelinu, a ja sam posle dugo vremena ,,progutao“ jedan roman.

P.S. Korice knjige mi nisu nešto, ali... knjiga MIRIŠE na tek štampan strip!