Vojevanje Mladena Stanovog II

... Prođe otad tri neđelje dana,

A Mladen se poznati ne može:

Bicepsi mu pet cenata veći,

Prsi krasi pancir neprobojni,

Na glavi mu grb sa šljema sjaji,

A u džepu rječnik engleskoga.

 Sam sa sobom Mađo progovara:

„Mili Bože, glednoga junaka,

Ovakvoga još ne rodi majka“,

Te odjezdi Kandaharu gradu,

Kandaharu gradu u pustinji,

Đe su mnogi izginuli druzi,

Đe sovjetski padoše topuzi,

Đe Britanci crnu muče muku,

Đe Amere za noseve vuku.

Bin Laden se sad od straha trese,

Zna Taliban – nije mala šala

Sa sokolom dijeliti megdana.

A naš junak sred pustinje stoji,

Sunce prži, disat’ se ne može,

Vode nema, pijesak oči vadi,

Hrana slaba, a duvana fali,

Na jade mu odmicahu dani.

Sve škorpije i sve zmije ljute,

Bijesni konji i kamile lude,

Sve na njega kidišu kukavca.

Naš se Đoma tu i dobro drži,

Al’ da vidiš Talibanke mlade;

Svaki varvar i svi huligani

I svi redom momci odabrani

Ludilom se mjeriti ne mogu

Kad nevjesta grune iznenada!

Brani Mladen, a ne zna za koga,

Puca Mladen, a ne zna u koga,

Bježi Mladen za sebe crnoga.

Sanja junak svoju domovinu,

Sanja dane bez ijedne pare;

Radije bi s varvarima biti,

Na tribine cio dan visiti,

Il’ po gradu padat’ na tikete,

Piti pivo i s majkom se svađat’,

U dugove sve više upadat’,

Dangubiti i noć’ma blenuti,

Za đevojkom glavu izgubiti,

Za pravedne ciljeve ginuti.

Pismo piše Mladene Stanove,

Sitno pismo šalje u Tološe,

A na ruke oboljeloj majci:

„Mila majko, da mi zdravo jesi,

Neće proći niti mjesec dana,

Evo tebi tvog sina Mladena

Sa rukama prepunim dolara,

Štono sam ih časno zaradio,

Služeć’ vjerno globalnome miru.

No ti spremaj kuću za veselje;

Ako ste me skromno ispratili,

Da me ljudski vala dočekate,

Kako valja i kako trebuje,

Kako paše ovome junaku,

Jerbo sam te majko zadužio,

Zadužio, obraz osvjetlao,

Kako tebi, tako Crnoj Gori.“

Pjesmu sačinječe:

Rakun & Izida