Požutjeli bilten sa oglasima drhti na zazujaloj
TA peći i blago mučan miris zagrijane novine se širi kroz sobu. Cijedim zubima koru limuna i pokušavam da dokučim šta piše u
markerom ocrtanom plavom krugu. Od uspavljujuće toplote sa heroinskim efektom,
voljan sam se najdalje pomjeriti u radijusu kretanja ruke, pa mi opaženi bilten
i nije baš pri ruci. Tačnije, pri ruci mi je samo deka kojom sam ogrnut, daljnski upravljač, činija skamenjenih gumenih
bombona i sopstvena kita. Jedna ruka uglavnom poseže na titranje kite. Sa drugom
trpam bombone i drkam daljncem po televizoru.
Na ekranu, super dobra pička, pritajena
desničarka, smara se pored svog momka
očupanih obrva, ali rezervišući putovanje u daleki svijet premoštava svoju spolnu i duševnu prazninu. Bar na neko
vrijeme. Reklama završava retardiranim ritmom i još retardiranijim stihovima ,,rani buking montenegro erlajnz“. Mislim
da je samo „rani“ naša riječ.
Razmišljajući o mogućoj alternativi za riječ „rani“
i mladoj desničarki, po ko zna koji put posežem za mijenjanjem kanala, dok
se moja desnica već našla u toplom međunožju zatrpanom
prijatnom dekom.
Dugmić 6
i, kao u filmovima upadam u sred emitovanja ključne vijesti: ,,Poslednji čin
cirkusa u Nikšiću“. Izvjesni degenerik je zeznuo ostale degenerike te doveo
treće, stare degenerike na vlast i lavina dugo zadržavanih govana se opet razlila
Nikšićem i Crnom Gorom. Agonija je prošla, i govna sad opet plutaju slobodno.
Posle trideset i više dana penetriranja u
osjetljivi mozak Crne Gore, gospoda političari još jednom, onako principijalno,
orgijaški, ,,višepartijski i demokratski“ dovedoše ponovo, onu istu i jedinu i neumornu partiju već 23 godine. Štrsnuše izdrk po brkovima crnogorskim. Čujem
Anđu iz kuhinje kako tresući puding sa varjače komentariše:
- Više se ne zna ko pije, a ko plaća.
- Više se ne zna ko
koga jebe moja dobra Anđo. Ni kad ni u koju rupu... oće li taj puding više?
- Evo evo, ali mora
da se ohladi malo...
Više je i ne slušam i razmišljam: Koliko
vremena je potrebno nekoj mladoj dami da se oporavi od gubljenja nevinosti?
Mislim ako izgubi nevinost sa nekoliko hiljada kretena? Tačnije mislim na onu
ruskinju djevojku kojoj je prvi momak sa kojim je izgubila nevinost bio –
Crvena Armija.
A još je
luđe (i moje pitanje konkretnije) kada naguženoj curici, njen glavni jebač, zaveže oči pa joj od pozadi sprovede
cijelu ekipu iz kvarta. Upravo tako Crna
Gora prolazi 23 godine. Onako naguženoj, koljena joj srasla u krš i draču. A mi
je takvu volimo.
I 23 godine, klečeći u anusnoj krvi uvjeravamo
se da nas trpa samo jedan mudonja, a trpaju nas hiljadu i jedan nikogović.
Gubljenje nevinosti mlade provincije Montenegro
se oteglo u nedogled. Naša Crvena Armija je sve veća i veća, a red je sve duži
i duži i egzekutorske kite nam se smiješe poređane sve do horizonta.
U zemlji seljaka, iskonskih lopova, bolesnika,
teladi i mediokriteta, seks sa
višepartijskim sistemom, je veoma gnusna scena orgija. Krv štrcka na sve
strane. Kao pravoj majci, Crnoj Gori ni jedan od sinova neće ostat dužan.
I kao kod mlade ruske djevojke i kod nas svaki „politički
subjekt“ u našoj zemlji ima ozaren obraz, tj okrvavljenu kitu na kojoj se
skorčala fleka junferske krvi još nerođene nam demokratske države. A tek nerađanje povlači još jedan zločin, gori od pedofilije – jebanje fetusa. Trista miliona
puta.
- Evo ti puding, reče Anđa i dobaci mi vreli
bilten oglasa sa peći. Jesi li lud, oli
stan da zapalimo?
Gledam papirčinu koja i dalje oksidira od
vreline peći. Zaokruženi oglas pored kojeg je nacrtan i
smajli, glasi: Bavim se izradom tampona za pocijepane anuse. Taj će imati posla
u Crnoj Gori.
Zagor
svaka cast na textu !
ReplyDelete