Satira – riječ januara

Kako je i obećano, evo osvrta na riječ koja je obilježila mjesec januar i zagrizla komad februara. S obzirom na činjenicu da smo skloni nekim mjestimičnim fetišima  i da  se u Crnoj Gori pecamo na tzv light motive, te nam svaki mjeces obilježava jedna popularna tema ili floskula, imaćete prilike da svakog mjeseca čitate tekst posvećen temi ili riječi koja nas je najviše upecala. Biće to jedna mala hronika kolektivnih fetiša i rabljenja istih. Što se ovog mjeseca tiče, na skali rabljenog je termin „Ljevica“, ali o tom, po tom, sada odajemo počast satiri.

Pronađi jebenog uljeza

Javnost u Crnoj Gori djeluje kao grupica napaljenih tinejdžera, surfera, koji na plaži čekaju idealan talas za naskočiti ga. I kada se dogodi bilo koje komešanje u svijetu, svi nasrću na obode (margine) vodene površine i jašu posledice dalekih morskih (društvenih) komešanja. U svakom slučaju, možemo reći da je ovaj gest imanentan onima koji ništa ne komešaju u svojim „teritorijalnim vodama“.

A ono što je napalo obale Crne Gore u prošlom mjesecu je bio taj (odjednom) bombastični i popularni termin satire. Međutim, ono što bode oči je opšta upotreba istog i iskrivljeni konteksti u kojima se koristi. Počev od samog primjera satire, navodno izvorne, u Francuskoj koja se poput Hrista (kojeg toliko ismijavaše isti Šarli) proslavila na svojim ranama i žrtvi, a da se ne lažemo i dobro zaradila. Talas te mekane satire raširio se svijetom do grotesknih oblika. Pa je tako u Japanu, nastao talas „satiričnih“ prikaza terorista, pripadnika Islamske države koji ima u planu zaklati njihovog sunarodnika. Ali, mali glupi Japanci, su masovno i histerično, (možemo reći i samozaljubljeno) pohrlili da se sprdaju sa koljačem njihovog državljanina, te ovaj osta bez glave na ramenima. Ali su ga zajebali, nema što.

O daljoj elaboraciji „selfi“ sindroma kod upotrebe satire u Crnoj Gori, ne bi trebalo mnogo trošiti riječi, već samo napomenuti ujdurmu oko samoproglašenja satiričarem, svakog ko je napisao, makar jedan (duhovit?) manje konvencionalan ili manje pristojan (u stilskom mjerilu) tekst.

A treba li reći kakav je smisao, pa i efekat satire bez povoda, tj satire radi satire. Svako laskavo (samo)proglašenje nekog za satiričara može da pravi samo štetu istom, ali i društvu. Može samo da tupi oštricu koju satira vjekovima oštri.  Da ne zaboravimo još jedan zanimljiv manifest satire koju je zabaštinio Šarli – satira protiv potlačenih. Šarli se više bavio ismijavanjem muslimana negoli na primjer WallStreet politike, multinacionalnih korporacija ili MMF-a. Jer, zar satira ne treba da traži, provocira društvenu promjenu, korekciju, reformu?

A u Crnoj Gori, upravo smo to uradili od satire, naravno, motivisani sasvim pogrešno: zaljubljivanjem u sebe iliti „uslikavanjem“ svog novog „selfija“ u liku satiričara. 

Umjesto da satira ismijava i razobličava one društvene balaste i prepreke koje otežavaju društvene i mentalne progresije, ova naša  samo obesmišljava svaki konstruktivan odnos ili korektivnu namjeru. A satira radi satire, u samozaljubljenog i samoproglašenog satiričara postaje obična sprdnja. Groteska. Tako konstruisana, ista tupi oštricu i generalno satire, subverzije kao borbe protiv sistema. I tako, tog januara mjeseca pomenutim gestovima, došlo je do potpunog obesmišljavanja i satire i bilo kakve društvene ili političke borbe, jer svako postade satiričar, pa i neko poput mladih DPS-a.

Stoga, da skratimo pametovanje, evo jednog kratkog vodiča kroz satiru i ostale srodne pojmove i akcije borbe protiv besmisla i paradoksa sistema.

Satira je književni oblik u kojem se kritički ismijava pojedinac, grupa, država ili vlast. Često se koristi kao sredstvo političke borbe. Kako se dalje kaže u Vikipediji, satira razobličava društvene nedostatke, političke strasti, ljudske sebičnosti, nepromišljenosti, mane i gluposti, a svojim podsmijehom na podrugljiv i duhovit način kritikuje, opominje i kažnjava. 

Za razliku od humora, tj, humorističkog smijeha, koji svojom vedrinom zabavlja, oslobađa i rasterećuje, satirički smijeh svojom jetkošću i gorčinom angažuje, pokreće i obavezuje. Što će reći da je satira, društveno angažovni pristup i društveno korektivni.

Tehnika komičnog preuveličavanja i upotreba karikature, hiperbole i groteske, najmoćnije je umjetničko sredstvo satiričara. Potrebno je neku deformisanu društvenu pojavu, mentalnu i moralnu izobličenost, prenaglasiti do te mjere da ona postane očigledna svima. Za izražavanje svoje kritičke vizije svijeta satiričar se koristi i najpogodnijim umjetničkim sredstvima neposrednog (invektiva) ili prenesenog značenja (aluzija, insinuacija, alegorija, ironija, eufemizam, persiflaža, sarkazam, paradoks i parodija). (Izvor: Wikipedia)

Ono što je bitno primijetiti, pogotovo u malicioznom tonu, zvanično građanskog diskursa određenih javnih komentatora, jeste postojanje sarkazma, koji, pogotovo u našem provincijalnom kontekstu, stoji daleko do satire.

Sarkazam  (grč. σαρκασμός, sarkasmós; sarkazein = gristi usne od bijesa, sarx = meso) je zlobna, ljuta, zajedljiva, oštra i gorka poruga ("koja grize u meso"); pojačana ironija. To je oštra, pakosna poruga, jaka ironija, obično zasnovana na paradoksu. Polazište joj je negativan stav prema onomu kojem je upućena. (Izvor: Wikipedia)

Komedija – Kad čitamo definicije i način primjene komedije, vidimo da i ona ima korektivni i angažovani karakter. Naime, komedija je književno konstruisana ka cilju – pobjeda razuma. Dakle, i komedija naginje instruktivnosti i slanju poruke. Kako se navodi u internet enciklopediji, komedija je vrsta izraza koja se odlikuje veselim sadržajem, crta smiješne strane ljudskog života i ljudi, ismijava njihove nedostatke i mane.Tematiku i likove uzima iz svakodnevnog života. Završava pobjedom razumnog principa u životu, tj. pobjeđuje razum, pravda i poštenje. (Izvor: Wikipedia)

Parodija je (umjetničko) djelo napravljeno da izrugava, komentariše ili ismijava originalno djelo, temu djela; samog autora ili neki drugi cilj, putem satire ili ironije; satiričnom i ironičnom imitacijom. Parodija se može naći u umjetnosti ili kulturi, uključujući književnost, muziku i kinematografiju. (Izvor: Wikipedia)

Na kraju, termin koji je je za sve nas, najbolji pristup opisa – ironija.

Ironija je jezički izraz i figura u kome je pravo značenje riječi ili prikriveno ili suprotno doslovnom značenju izraza, upotrijebljenih riječi. Ismijavanje pri kojem se govori obratno od onoga što bi trebalo reći (npr. „mudra glava“, a govori se o glupanu); podsmijeh, poruga uopšte. (Izvor: Wikipedia)