(jedan tekst s nogu...)
Politički korektno govoreći Milo Đukanović 1 i 2, postoje onoliko koliko postoje Željko Ivanović (1 i 2) i Marko Milačić (1 i 2).
Koliko su novinari na isto pitanje
napravili još jednu priču, naslov i spasili svoj radni dan, jer će urednik bit zadovoljan njihovimbespogovornim vojničko-lojalnim manevrom? Koliko su mediji na jednu te istu frazu napravili još
jednu top vijest; još jedan naslov "sa odjekom"? Sve je isto, frazeologija vlada i burgija sve vitalno što
pokušava da opstane u svijesti i inteligenciji naroda, odnosno građanstva. Vokabular je sve uži
i uži, fraze su sve jednostavnije i jednostavnije, te se kao takve vrte u krug,
do beskraja, do mučnine, nagona za povraćanje. I što je najgore, svi se i dalje
pecaju na isti mamac, na istu caku, na
isto mjesto. Jednostavno, najveći problem je kad u društvu ima dosta priganica, koje, ama baš vole da se prže. I to je super, to je profitabilno tle.
Posle ultimativnih dihotomnih (dualnnih?) postojanja
svakog mogućeg fenomena u crnoj gori (dakle dobro poznate dvije crkve, dva
univerziteta, dvije familije, dva predsjednika, dva gej lobija, dva crnogorska
jezika...) sada se otkrilo da postoje i dva Mila Đukanovića, dva Marka Milačića
i dva Željka Ivanovića.
Za razliku od ovih, do sada poznatih
šizofrenih fenomena, koji se isključuju i negiraju sa samim sobom; ova
poslednja tri aktera naše male drame, unutar sebe se ne isključuju. Marko
putinofil ne iskljjučuje Marka milofoba; Željko obamofil iliti putinofob ne
isključuje Željka milofoba i Željka milofila. U svemu tome, Milo Đukanović u
ovom kontekstu postoji (a i da ne zna) čisto kantovski. On ne proizvodi ni sebe
1 (Milo 1) ni sebe 2 (Milo 2). On je
subjekt, samo onoliko koliko je objekt
(sada već hajzenbergovski, sa aspekta posmatrača, opa!); dakle on nastaje iz
refleksije ukrštenih (duplih) hemisfera Marka 1 i 2; i Željka 1 i 2; što će
reći da ontološki, Milo i ne postoji kao akter, subjekt, već kao zamišljeni
svijet, otjelotvoren, vaspostavljen u nama (kao mikrokosmosima), te stoga, kao
takav bivstvuje transformativno i transedentno (kao i transpolitički i
transseksualno), što će reći da je Milo hermafrodit, ali koji ne postoji
realno. Kako?
Riječju i metodom naopačke postavljenog
kopernikanskog obrta Željko 1 i 2; i
Marko 1 i 2, izbacili su sebe kao subjekte iz centra saznanja i stavili svoje
refleksije Mila 1 i 2 u centar saznanja; a kako je Kant subjektu u procesu
saznanja (onom u pomenutom centru) dao glavnu ulogu, to će reći da pored toga
što Milo 1 i 2, imaju glavnu ulogu u svom ovom monadnom ustrojstvu, i tako, Milo 1 i 2, kao subjekt koji aktivno
saznaje i po kojem se objekti upravljaju (Marko i Željko) saznaje svu četvoricu Marka i Željka.
Na koncu,
subjektove moći saznanja diktiraju samo postojanje predmeta saznanja, tj
objekta (tj, Marka i Željka po 1 i 2), što će reći da u slučaju slabe misaone
forme subjekta, dolazimo do toga da Marko 1 i 2; i Željko 1 i 2, zapravo ne
postoje.
Politički korektno govoreći Milo Đukanović 1 i 2, postoji onoliko koliko postoje Željko Ivanović (1 i 2) i Marko Milačić (1 i 2). Da njih nema, vjerujte, kao da nema ni dobrog dijela imbecilnog malograđanstva crne gore; političkih, kafanskih, ideoloških i fesbučarskih morona, ne bi postojao ni Milo Đukanović, onakav kavim ga vidi bilo koji tabor u Crnoj Gori. A ne bi postojao ni Blogofanzin.
Milo Đukanović i Blogofanzin, jedine su dvije svijetle tačke crne gore.
Mad Ted,
nezavisni analitičar
Amin!
ReplyDelete