Gradiska Montenegrina

Federiko Felini bi imao oko za nas, da snima, nas građanske patuljke sa pelenama kako rastežemo to malo života u iluzijama od revolucije i moralnog fundamentalizma do hvatanja boga za jaja. Ustajala jaja se uglavnom usmrde. To se može vidjeti kratkim zavirivanjem u gaće ili ovjerom poslednjeg kontigenta vaskršnjih jaja, megalomanski farbanih u stotinama komada iz isto toliko pucanja guza jadne crnogorske peradi. To se može vidjeti jedva dočekanim izborima i groteskama koje su počele da štrckaju iz političkih tabora pokrenuvši polako i zagrijavanje političko-analitičke mašine u javnosti. 

Cijelu zimu čekasmo priliku da ponovo istresemo svoja jaja iliti izbacimo tone mentalnih izdrkotina u inspirativnim zanosima političkih analiza, aktivizma i sveznanja. A kako se istresti bez dobrog primjerka ispred sebe ili češće na nekom porno sajtu ili nad biltenima podmlatka crnogorskih političkih partija? Crnogorci najčešće vjetre jaja pred izbore, na politiku, tu ogrezlu đevojku pokraj palanačke ceste.

Pa kako bi malo zapleli tekst? „U malom italijanskom gradu, ranih 30-ih godina, priča je o lijenom, neambicioznom i zatvorenom životu provincije u kojoj vladaju fašisti (fašisti su i u opoziciji, vjerovatno) i o malom Titi. Junak ili anti-junak, 14-godišnji Tita najveći dio svog vremena provodi sa prijateljima. Često voajerišu i masturbiraju u napuštenim automobilima, štalama, zamračenim bioskopima... Kada to ne radi, najčešće je na predavanjima profesorke De Leonardis, koju takođe „memoriše“ do prve masturbatorske stanice.  Dok čini razne nestašluke sa društvom, Tita uporedo mašta i o vatrenoj frizerki Gradiski i bujnim grudima žene koja radi na trafici. Gradiska je vrlo privlačna (prva pička palanke), ne voli ogovaranja i priželjkuje udaju za nekoga ko je zgodan i bogat; ko je drugačiji od...“ i tako dalje. To bi moglo da posluži kao komad recenzije za Felinijev Film Amarkord. 

Ali tema nije remek-djelo od filma; tema je Gradiska – ona koju bi svi jebali, ali im se ne može. Ona o kojoj svi znaju sve: kuda ide i sa kim, kako bi je oni mogli smuvati da imaju novac ili automobil, ali eto nemaju... Nju u mračnu sobu uvijek vodi neko drugi. Dakle, tema je politika! Ponovo.

Ono što raduje je: da je kurvarstvo, pardon politika jedna stalna razonoda u provinciji i da nam često dolazi s proljeća u širim društvenim razmjerama – izborima! Evo, opet nam dolazi u prvi plan. Nekima za jebanje, mnogima samo za masturbaciju. Ona naša, prava politika, ljepotica u koju se svi razumijemo i o kojoj sve znamo; koja je crno-bijela, a ne kompleksna, egzotična,  disperzivna i prezahtjevna za nas kao one svjetske, američke, ruske, urajinske, libijske...  politike i teorije zavjere. Naša politička realnost, odnosno politika, je ona stara provincijlana, kurva. Klasična felinijevska varošanska diva na koju mnogi gologuzi dječaci sa po par malja prvijenaca samo mastrubiraju i voajerišu; a koju jebucnu oni najzajebaniji, najlukaviji, i u isto vrijeme najmrzniji tek oprhlim nosačima polnih jajašaca.

Felini bi mogao da snima, nas građanske patuljke sa pelenama kako rastežemo to malo života u iluzijama od revolucije i moralnog fundamentalizma do hvatanja boga za jaja. Paradoksalno je da baš u političkim temama, zaboravljamo koliko smo gladni, jadni i nesposobni. Teme o tome koliko smo gladni čine da zaboravimo da smo gladni. 

Predizborne kampanje su meka za mnoge kafanske i ulične sveznalice, hejtere, strejtaše, tradicionaliste, postmoderniste, pričalice... Mnogi tu istresu sav inventar sveznanja o političkim, društvenim problemima, teorijama zavjere i proračinima ko će koga čime zajebati na izbore; koji je Danilovićev fb status opalio po kontra efektu; da li se Medojević opet isparanoisao od snowball kombinacije ili skanka; da li je višestruki šampion Crne Gore Milo Đukanović opet potegao argument o gubljenju države ako pobijedi opozicija...

Kako kresnuti Gradisku, velika je enigma i to ostaje glavno pitanje. Kad se pogledamo u ogledalo, isti smo kao oni što je mogu opaliti, samo imamo manje para. Ah, da taj prokleti materijalistički svijet, da toga nema, da je duhovnost na prvom mjestu, pa mi bismo prcali Gradisku. Ili ne bi? Kad je već duhovnost na prvom mjestu. Eto tako, kako se god okrene, Gradisku skinuti nećemo. A to je jenda kolektivna trauma i frustracija među silnim sveznalicama koje svojim manijakalnim bavljenjem drugim i drugima troše sopstvenu snagu i kvalitete, a hrane imbecile i mediokritete iz političke sfere.

Ipak, treba se pomiriti sa Svi znamo da ni na ovim izborima nećemo kresnuti Gradisku. Možda nije sigurno ko će je tačno kresnuti – vlast ili opozicija; ali mi nećemo. Ipak, nije sve tako sivo drugari. Možemo i mi kresnuti nešto. Do sledećeg teksta.