Plan B ?

  Zamislite kako bi crnogorskom građaninu ili ne daj bože političaru izgledao svijet da samo par sekundi poživi sa saznanjem da je Brisel goli kurac. Pardon, da Brisel ne postoji. Da Evropska unija ne postoji. Da je sve to jedna velika laž!?

  Sistemi, bilo da su društveni, kulturni, realpolitički, sistemi mišljenja... uglavnom funkcionišu na rigidnoj dihotomiji: A i B opciji. I to je problem savremenog svijeta i koncepta. Dakle, crno-bijela varijanta gdje se sve svodi na afirmaciju i negaciju. Međutim, mi, naše društvo konkretno, još pripadamo starijem i primitivnijem geološkom sloju mišljenja: u našem siromašnom mišljenju i neosviješćenosti, osiromašena logika dopingovana potpunim neznanjem i iracionalijama još gravitira oko opcije A.

  Dakle, mi nemamo ni znanja, ni volje, ni snage da pokušamo da se sjetimo da relacija treba da postoji i ka eventualnoj, potencijalnoj opciji B.

  Dok svijet ima dubokih problema, razapet u konceptu između A i B; u konceptu koji ne može da primi opciju C, jer bi se ispovraćao kao usmrđela maloljetnica koja pije na svojoj prvoj žurci; mi imamo problem što nam je poznata  i što nam je nametnuta samo A opcija.

  Za nas postoji samo dominantna matrica kao legitimna; samo mainstream kolotečina. Za nas postoji samo Brisel. I kao oruđe u borbi za prava i pravdu; i kao jedini supervizor i savjetodavac pretvaranja nas u demokratiju; i  kao saveznik u borbi protiv Mila ili nešto slično… uglavnom, samo Brisel. Ili bolje reći, samo koncept „politički ispravnog“ bez uvida kako i odakle se plasira takva materija. Takav metod mišljenja i djelanja je veoma jestiv za mnoge, a o komforu koji pruža izlišno je i govoriti. Naravno takav metod, osim što nam okiva horizonte i izbore, pravi od nas rigidne i zatupljene idiote koji dozvoljavaju  takav vid demagogije izvjesnosti.

  Zamislite da saznamo da Brisel ne postoji? Kao što deda mraz ne postoji. Kako bi se to odrazilo na stanje prosječnog crnogorskog mediokriteta – građanina ili političara. Da li bi se sve urušilo?

  Na primjer: kome onda da se žalimo; kome da šaljemo apel za pomoć? Ovo je više upućeno na lošu opoziciju, zabašurenu u institucionalni komfor. Kako bi njihov uspavani sistem reagovao? Na koga da se pozivamo kad mi nemamo pojma kako da riješimo neku situaciju? U koga da uperimo prstom dok mi peremo ruke poput Pilata? Odjednom nema nijednog „pomagala“ koje nam je projektovala demokratska propaganda. Ne postoji fontana sa koje ćemo se napojiti, i onako napojeni nastaviti da čekamo, da neko drugi učini ono što je naša dužnost.

  Šta bi se desilo sa našim opozicionarima, slobodnim građanima koji i dalje gledaju samo put Brisela!? Koji bi onda  izgovor bio? „Institucionalno rešenje“? Mi ne možemo da zamislimo kako bi svijet postojao ako bi se, eto slučajno saznalo da Brisel ne postoji. Ili da tamo ne žive bogovi ružičaste budućnosti, bolje Evrope i kosmopolitskog života.

  Ovdje imamo problem sa floskulom i sada već (fašističkim) aksiomom da nešto „nema alternativu“. Mi smo danas društvo koje se kune u modernost, postmodernost, demokratiju, slobodu izbora, a konstantno pričamo da mainstream motivi i tekovine nemaju alternativu. Da li je iko svjestan o čemu mi pričamo? Da nešto nema alternativu? Istorija civilizacije pokazuje tu istu civilizaciju kako sebi stvara bogove i skida sa trona. Kako sebi stvara svjetonazore i revolucijom ih urniše. Reći da nešto nema alternativu, kao prvo, teški je fašizam, kao drugo: to je opet dogma.

  Ovo društvo je već živjelo u jednoj  dogmi i jedna od naših podsvjesno kolektivnih snaga (koje su nažalost zauzdane od pogrešne političke elite), bila je da se izađe iz jednoumlja i dogme koja je postojala. Tolika nas je glad vodila da slomimo dogmu i dobijemo ,,sto cvjetova“. Danas , zahvaljujući konformističkim i polusposobnim intelektualcima koji su postali mlade kurvice političke elite – nama sa svih strana dolazi informacija da nemamo alternativu (opcija B). Te smo i sada (opet)  u jednoumlju, koje se više ne zove komunizam, nego demokratija. Demokratija je samo sjajan konstrukt za samoodržavanje kanibalnog sistema. Sistem gdje jači jede slabijeg, ali po zakonu, molim vas.

  Dakle, crvenu dogmu smo zamijenili šarenom. Koja je ipak dogma. Na primjer, na univerzitetu (gdje se, da se razumijemo, ne radi ništa), mlad čovjek ne može doživjeti da čuje predavanje. Čuće samo pripovijedanje. Da je ovo ili ono dobro, da je ovo ili ono loše. A uglavnom, pripovijeda se o opšte prihvaćenim stvarima, u čijim govnima već odavno grcamo. Ali,  kako su one jedine demokratske i samim tim legitimne (po automatizmu), zdrav razum uopšte ne treba da učestvuje u odlučivanju, nego samo da prihvati (jer pobogu, „vidjeli ste  kakav je fašizam“ rekli bi mnogi profesorčići).

  A da stvar bude tužnija, kada se pomene primjer koji je iskočio iz šina dominantnog obrasca, kao što je to nedavno uradio Island po pitanju EU, često se čuje tužan gmizavi odgovor koji primjer Islanda više obrazlaže kao incident bogatih.  Odgovor tipa: ,, a lako mi je za njih, njima je dobro; ali mi moramo da uđemo „jer nemamo izbora“ pravi haos od logike. Tek se tada priznaje da mi ulazimo u tor u kojem će nam neko dirigovati šta da radimo, kako i koliko da jedemo ... JER NAM JE TAKO LAKŠE. Zašto bi mi o tome razmišljali? Zašto bismo uopšte razmišljali o bilo čemu? 

  Gospodo, svaka stvar na svijetu ima alternativu, jer jedan princip ne vodi svijet. Konkretno,  tone i tone materijala postoje u svjetskim bibliotekama o alternativi trenutnom svjetskom poretku, o alternativi EU i NATO. Ili nekom trećem obrascu.

  Biti protiv opšteprihvaćenih tekovina ne čini čovjeka automatski subjektivnim, iracionalnim, emotivnim, neobrazovanim, retrogradnim. TO je model koji nam nameće upravo američko-briselska matrica i demagogija političke korektnosti i konformizma. TO je model koji su progutali svi kod nas. 

  A što se tiče Evrope i civilizovanog svijeta i matrica koje nam se prodaju kao jedine moguće za dostignuće emancipacije i socijalizacije... da se razumijemo: Beč je bio Beč, i prije EU.

Mad Ted