Ženski Božić

(menstruacija, bolovi, radno vrijeme, neplaćeno trudničko, MMF... sve vrijedno slavlja)

Stiže mi poruka:

Ljubavi, gledamo se sjutra?

Odgovaram ne sluteći da su ti dani opet tu.

Važi čekam te u Letećeg konja, oko 12h.

Sledećeg dana izlazim, kupujem joj čokoladicu, krećem ka Letećem konju i stiže poruka. ,,Ne mogu doći, DOBILA SAM. (neki od raskekečenih smajlija) Preloše mi je, raspadam se. Neću moći ni sjutra na proslavu sa preduzećem. Uh. Ajde do mene, skuvaću nam  čaj“

Uvijek kad me upute na taj krvavi detalj iz ženskog repertoara sudbine, nekakav vulkan iz želudca hoće da mi eruptira na usta i nos. Sa pregadnom slikom u glavi i slikom njenog blijedog lica modrih podočnjaka, i njene muke što onako krvavog dupeta neće moći sa preduzećem na retardiranu zabavu sa retardiranim kolegijumom, odgovaram na poruku:

,,Ajde, čujemo se.“

Zamišljam bilo koje osmomartovsko veče sa kolegama iz firme. Lokali puni usamljenih žena sa uspješnim karijerama, svaka sa tovarom ruža od fantomskih, stidljivih ili oženjenih obožavalaca.

Prisutni su svi stručnjaci (sa tajanstvenim pedigreom muškarčina). Veliki poznavaoci i teoretičari ženskog pola koji će imati svoje tačke tople martovske večeri: Omnipresent i nezamjenjivi Rale Božović u svojstvu kulturologa i zabavljača sa svojim šalama na račun Crnogoraca koji su tvrdi na pogrešnom mjstu. Rale će izložiti i svoju matoru pudlu i svaka žena će moći da je dodirne. Miloš Bešić & Bend će objašnjavati fenomen osmomartovske percepcije građana u društvenoj zbilji i na osnovu podataka o kupljenim ružama pronicljivo se zaključuje da će biti prazničkih poklona, a zatim prelaze na drugi dio večeri galeći srca svojim čarobnim kompozicijama;  Igor lukšić u svojstvu ljubavne metapoezije; Ljilja Raičević u svojstvu ženskog testosterona, Daliborka Uljarević u svojstvu NVO prosjaka i predstavnika gej populacije koji imaju amandman da npr Cimbaljević koji je u kohabitaciji, takođe ima pravo da slavi osmi mart kao nježnija polovina; Predrag Drecun u svojstvu ćelavog pauna i zordelije; par aktivista ljudskih prava u svojstvu demokratskih klovnova; par pjesnika i pjesnikija; Migo Stijepović sa zetskim ružama; Ministar Katnić sa kamatom međunarodnog duga i osmomartovskim čestitkama i lijepim željama MMF-a;  Viktorija Badža i na kraju Radmila Vojvodić koja će sve to izrežirati.

Sve ,,prelijepo i predivno“ . 8. mart, taj  ženski božić gdje mlade koleginice kroz šalu traže ,,poklončiće“ i mali znak pažnje. Dan opšteg veselja i razonode, romantičnih nadanja i za neke, dan dobre zarade. I naravno, u svemu tome, potpuno nebitna poenta osmog marta – dan borbe protiv eksploatacije (imanentne kapitalističkom sistemu)...

Otvaram čokoladicu i pičim ka Letećem konju da ,,grunem“ koju, razvijajući u glavi tezu ,,Menstruacija i pravnno uređenje radnog vremena u kapitalizmu“. Utoliko vidim knjigu iritantnih korica koja košta milijardu eura više nego joj je stvarna vrjednost. 365 dana poezije i ljubavi ili tako nešto. I kontam koliko od tih dana, žena ima menstruaciju i da li se to dobija od debilnog naroda na poslu, koliko žena (i uopšte pojedinac) može ostvariti svoje ravo na rad, koliko dana ništa ne funkcioniše u našoj državi, koliko će te poezije čitati žene iz Lenke i ostalih firmi u stečaju...

Sva priča o tom prazniku  se izvitoperila i srozala na komercijalizaciju i autizam. Ljubav sa obaveznom crvenom štraftom, trakicom i srcem, karamela ili lizalica, usta napunjena tuđim jezikom, mozak napunjen tuđim splačinama, par laskavih riječi, poetsko veče i prepuna sala ganutih i euforičnih lica. To bi danas bio osmi mart. Praznik za ljepši pol i festival soneta. Dan kada valja potrošiti novac na komercijalizovanu ljubav sa ortopedskim pomagalima. I sve se to krajem večeri svrši kao i u svakom lošem seksu.

A ovaj ,,praznik“ je nastao iz ni malo romantične dimenzije. Za ovaj dan se i krv pišala i rebra lomila jer je bio prst u oko sistemu vrijednosti. Ali danas je i osmi mart kupljen i umrtvljen sa par tričavih pseudo vrijednosti.

 Za ovaj dan su se izborili antikapitalisti, istinski feministi, anarhisti, socijalisti... Dan je označavao borbu za prava žena (ne kao ženki, već kao socijalne grupe), a ne kampanju za kupovanje poklona. Na žalost, prihvatio se servirani fenomen praznovanja i praznika kao slavlja i odmora od teške svakodnevice, a zaboravio fakt da su isti ustanovljeni kao simbol borbe protiv teške svakodnevice. To je komercijalizovana i konzumentska izopačenost duha, građanske svijesti koja je prihvatila svaku amortizaciju i apsorciju građanske samosvijesti od strane svegutajućeg sistema.