Završila se i utakmica godine. Kako sam potpuno neupućena u sportska zbivanja, začudila sam se kada sam prije tri dana vidjela na drugom programu u lijevom uglu ekrana natpis „ Još 2 dana“... prvo sam pomislila da je odbrojavanje usled iččekivanja velikog medijskog transfera - povratka Don Vojvodića u okrilje javnog servisa. Rade sad izgleda kao mala Doroti iz Čarobnjaka iz Oza koja se izgubila i viče: „There’s no place like home, there’s no place like home...“ dok se vraća u svoj topli javni dom. A, i dovući će i svoju IN dinastiju da - pored svih crnogorskih kukavaca koji se ovih dana sve više bacaju u štrajkove - vise na državnom budžetu. Mada, „ državno je najbolje“. To te kod nas nauče već na prvoj godini studija, pa se dobro ude(pe)siš i ne talasaš previše. I Rade to zna. Ali, kao što kaže ime njegove negdašnje grupe, tako i on hvata „Poslednji vagon“ i bježi pod državne skute, jer od „privatnog biznisa“ više ’ljeba nema.
 |
Podgorica: Evropske vrijednosti po poslednji put u Montenegru ? (Foto: Stormy Monday) Mada, bilo je dobro za promjenu vidjeti prazničnu atmosferu u ovom partyless gradu, kad su došli navijači Engleske. Jedan je tako stajao ispred Volija u centru sa 16 kesa piva i vikao: „It’s soooo cheeeaaap!“ Otvorio je limenku i iskapivši je iz duška, rekao: „Wooow! It’s so greeeat.... it is- piii-vooo, right? And the ladies here, uuhh, they are beautiful!“ Navalio je onda i na preostale limenke. Jedan je sjeo u taksi i oduševljeno se provozao cijelim gradom jer je vidio da je minimalna vožnja 0, 90 eura. Nakon meča, kada su svi imali razlog za slavlje- došla je policija i- puf! Dobili su naređenje da svaki lokal u gradu mora biti zatvoren do pola jedan (samo sam zamislila kako bi bilo da smo jedan od većine evropskih gradova u kojima kafići rade do 23- 00h... onda bi ovo bio jedini grad u kom bi zaista bili registrovani smrtni slučajeva umiranja od dosade, jer ovako imaš fore do 3 ujutru da pronađeš barem neku zabavu... no, to je druga priča). Prepune ulice su uplašile magistra Veljovića, koji nije htio da riskira da u naletu oduševljenja britanci polome neke izloge... pa da neki policajac uvrijeđeno poviče „ Moju Podgoricu si došao da lomiš?!“ Time nam je i poručeno kome ulice ovdje zaista pripadaju i ko ih kontroliše. Jer, ovdje nije riječ o javnom redu i miru. Dilema je političke prirode. Ulice nam baš i nisu simbol izražavanja bunta i nezadovoljstva, ali kako se vidi iz priloženog ni- zadovoljstva. One zapravo nikada nisu ni pripadale nama nego „njima“. A, možda se Veselin smorio jer je tog jutra rano ustao da brani magistarski. Sigurno nije spavao puno. Studentska trema. Odgledao utakmicu, poš’o kući, oprao zube, obukao pidžamu, uzeo telefon i rekao: „ ’Alo, Miko, nemoj da se noćas prave s*anja no reci da sve zatvore do pola jedan“. – Miko: „ Ali, šefe, sve je mirno...“ Veselin: „ Pušti, đa’ola! Ne smijemo da rizikujemo da se neki Englez napije i izurinira na zgradu Skupštine! Jesi svjestan kako bi to izgledalo u novinama?!“ Onda je stao ispred ogledala i govorio sebi do dugo u noć:“ Kako smo večeras, magistre? Ko je najljepši magistar na svijetu? |
A Englezi su se ponašali kao mali osnovci koje su roditelji prvi put pustili na ekskurziju- kažem mali, jer ovima kasnije prorade pubertetski sokovi a njima nije ni najmanje bilo do žena. Najviše im se svidjelo to što su u Podgorici mogli da se napiju za *ebeno male pare. A, i taj neriješen rezultat, valjda. Taksista mi reče da to odgovara i njima i nama. Dodade i „ Po*erem se u usta svim ovim srpskim izdajicama i irvasima što su se kladili da će Crna Gora da izgubi!“ dok mu je ispod retrovizora skakutala ona mala Ostrog tablica sa adekvatnim svecem koji blagosilja vozače.
Clia
No comments:
Post a Comment