A ljudi kad se vratim iz pozorišta! Osjećaj svrhe i punog postojanja imam na putovanjima, kad mi se skupi društvo, na koncertu, nakon dobrog filma, i kad idem u pozorište! Kakav osjećaj! Ulazim u drugu dimenziju! I ne osjecam samo glasove i neka druga vremena, karaktere. Tih sat ipo, dva osjećam ljude. Čovjek obraća pažnju na svaki pokret glumca, svaki dio tijela, trzaj, svaki njegov pokret u nagovještaju je bitan. Presudan. Toliko si skoncentrisan na ono sledeće što će glumac da izgovori ili da uradi da ti to postane jedino na svijet u tom trenutku što te interesuje.
Metamorfoze
I tako nakon mog obeznanjivanja u predstavama poput beogradske “Metamorfoze” sa sjajnim Glogovcem, Mićanovićem, Šušljikom, ulazim ja tamo jedno veče kad ono glumci već čekaju na sceni. Predstava “Turbo folk”. Naslov me već odbio, i kostimi glumaca na sceni su me odmah odbili (imam dobru intuiciju za ovakve stvari) al ajd’ reko’ vjerovatno je neka parodija. Međutim, predstava bude sranje. Znam da ovakav termin ne ide uz ovakvu priču, al je ne psujem puno, tako da imam potpuno pravo da punim ustima kažem da je predstava sranje. Naime, toliko agresivnosti da sam nakon prve scene htjela da izađem napolje, toliko bespotrebne vulgarnosti i nametanja događaja. I ne bih bila toliko revoltirana da se ta predstava ne prodaje kao sjajnost. Nije potrebno da se sve eksplicitno i jasno prikaže publici, većina treba da se ostavi da gledalac sam shvati. Nije potrebno da neko skine gaće i upoznaje me sa svojom “Željanom” pa mi objasni šta Željana voli, prst kružnim pokretima, “Kreša” sa kojim na kraju razmijeni mejl da se upoznaju. Problem otuđenosti i komunikacije preko kompjutera može da se objasni na mnogo bolji način bez potrebe da gledam nečiju izdepiliranu vaginu. Nema potrebe da cijela glumačka postavka sisa viršlu sa majonezom na vrhu da bi mi shvatili kako je narod taj koji trpi i ispašta (da ne kažem eksplicitno) zbog politike, turbo folka, ratova i sl..
I sad, nakon svih tih scena oni kažu kako je to predstava za sve gej javne ličnosti koje nemaju hrabrosti da se izjasne javno o svojoj seksualnosti, za sve one pogođene ratom, i bla bla bla. I kao, a ovo je rečenica vijeka: “ovo je poruka i za vas, da pazite ubuduće za šta kupujete karte”. ALO! Da ja pazim kad kupujem kartu za pozorište! Nemam živaca da uopšte objašnjavam ovu rečenicu, suvišno je. Da ne pominjem da na kraju nisu htjeli da izađu da se poklone, kao predstava je završena, izvolite izaći (bukvalno je neko izašao i to rekao). A kako ste ludi i urbani!
I sad, što je najgore od svega- ljudi su super prihvatili predstavu i aplaudirali oduševljeni i čak vikali: “bravo!”. A predstava dobila više međunarodnih priznanja. I ide priča kako su hrabri jer je potrebna petlja izvest ovako nešto u hrvatskom narodnom pozorištu (pozorište je iz Rijeke inače). A to je ono što mene najviše nervira u svemu ovome- kad ja kažem da je predstava sranje, ljudi bi rekli “a nemoj, ne razumiješ, kako je hrabro, i ludo, sjajni su”. A upravo zato što se razumijem ljudi kažem da je sranje. Potpuna glupost. Kosovski vojnici ostali bez testisa, nasilje u porodici, homoseksualnost, turbo folk, korupcija u zdravstvu, psovanje režisera na po' predstave na najvulgarniji mogući način- sve ujedno. A nemojmo molim vas, ok je tema, sve nas to boli, ali kad je nešto loše napravljeno, loše je. Oni su svoj cilj postigli- o predstavi se priča. Ali cilj predstave nije samo da se o njoj priča- cilj predstave je poželiš da je ponovno pogledaš. A ja ovu ne da ne želim, nego me silna agresija sa scene ta dva sata ubila!
Ne dirajte mi pozorište! Cijeli svijet staje za to vrijeme i sve je kosmos. Nalazim poentu ovog besmisla 6 i nešto milijardi ljudi što lutaju po ovome tlu. Nemojte mi praviti urbano i ludo, smjelo i nikad viđeno. Nemojte mi, kao Ljubo Đurković iznosit pečeno jare i vino na scenu da jedu on i njegovi drugovi, a publika gleda. Ostavite se lartpurlartisanja, nije to za vas!
Metamorfoze
Varna
No comments:
Post a Comment